Genna Sosonko: Pouzdana prošlost – Povodom 50. rođendana Rafaela Vaganjana-27. nastavak

2003 New in Chess Alkmaar

27.nastavak

Povodom 50. rođendana Rafaela Vaganjana

Početak 1970-ih godina donio je pojavu čitave plejade perspektivnih mladih šahista. Bila je to zaista izvanredna generacija, koja je obuhvatala Anatolija Karpova, Jana Timmana, Ljubomira Ljubojevića, Ulfa Anderssona, Henrika Meckinga, Zoltana Riblija, Gyulu Saxa, Andrása Adorjana i Eugenea Torrea. I naravno, omiljeni sin Jermenije, Rafael Vaganian, koji je slijedio stope svog legendarnog sunarodnika Tigrana Petrosjana.

U ljeto 1969. godine održan je turnir u Lenjingradu kako bi se odabrao sovjetski predstavnik za Svjetsko juniorsko prvenstvo. Najbolji mladi igrači bili su pozvani da učestvuju: Tolja Karpov, Rafik Vaganjan, Sasha Beliavsky i Miša Steinberg, izuzetno talentirani dječak iz Harkova koji je nažalost preminuo u ranoj dobi. Beliavsky je odbio poziv, a odlučeno je da preostala trojica odigraju po šest partija svaki. Turnir se pokazao dugotrajnim, a Rafik me zamolio da mu pomognem.

„Kako da se suprotstavim Nimzo-indijskoj“ pitao me dok smo započinjali pripreme za jednu od partija protiv Karpova. Od djetinjstva je ovo bio omiljeni odgovor budućeg svjetskog prvaka na 1.d4. „Igraj g3 u četvrtom potezu“, sugerisao sam – već tada sam bio sklon fianketiranju daminog lovca – „nije loš potez, a ovdje praktično nema teorije.“ Razmotrili smo različite mogućnosti. „Šta ako na 4…c5, umjesto Nf3 odigram 5.d5?“ predložio je mladi Rafik. Podržao sam ovu ideju – „Zašto ne, to je nekonvencionalan potez, možeš biti kreativan u svojoj igri.“ Njegov izbor je bio donesen.

Mjesto održavanja tog neobičnog meča-turnira bio je šahovski klub u Palati pionira, koja je nekada bila učionica cara Aleksandra III, kada je još bila Aničkovska palača. Partije su se igrale za stolom pored ogromnog prozora s pogledom na Nevsky Prospekt. Djeca su bila na odmoru, nije bilo gledalaca, osim ako igrač koji je imao slobodno kolo nije svratio da pogleda. Kad sam stigao, partija je tek počela. Nakon 1.d4 Nf6 2.c4 e6 3.Nc3 Bb4 4.g3 c5 5.d5 Ne4 6.Nc2 Karpov je odigrao 6…Nf6, a Rafik me pogledao više s tugom nego s ljutnjom: Bijeli je bio na rubu poraza, iako je na kraju Vaganjan uspio izvući remi.

Na turniru je pobjedio Karpov, koji je potom osvojio Svjetsko juniorsko prvenstvo i time započeo svoju brilijantnu karijeru. Ali, uspon njegovog protivnika takođe je bio impresivan. Nakon što je pobijedio u jakoj konkurenciji na međunarodnom turniru u Jugoslaviji, Vaganian je postao velemajstor sa samo dvadeset godina, što je bilo rijetko dostignuće u to vrijeme.

Do tog trenutka mladi velemajstor već je imao uspostavljen svoj repertoar otvaranja. Piruete konja, najčudnije figure na tabli, koja nas vraća na istočne korijene igre, čine mi se kao najbolji uslovi za neočekivane kombinacije, s najvećim prostorom za maštu. Vaganjan posebno voli ovu figuru i igrao je svojim konjima nevjerojatno još od djetinjstva. Zato možda nije slučajno što, kada igra bijelim, često koristi Retijevo otvaranje, a kada igra crnim, često se odlučuje za Aljehineovu obranu – oba otvaranja koja uključuju konja već u prvom potezu.

Ali, njegova glavna obrana protiv igranja bijelog kraljevim pješakom uvijek je bila, i ostala, Francuska. Ovo, naravno, dolazi od Petrosjana i karakteristično je za čitavu jermensku šahovsku školu: Lputian, Akopian i mnogi drugi koristili su Francusku obranu kao svoju glavnu oružje protiv poteza 1. e4. Ova istočnjačka isprepletenost, ovi zamršeni obrasci piona, posebno u sistemima sa zatvorenim centrom, podsjećaju na arhitekturu manastira i crkava uklesanih u jermenskim planinama.

Sa dvadeset godina, Vaganjan je ostavljao jak utisak. Jedan posjetilac, general, na šahovskom takmičenju u vojsci bio je zapanjen prizorom vojnika Vaganjana u stranim cipelama i ljubičastoj jakni, s kovrčavom kosom sa neposlušnim pramenovima a la Angela Davis. Formalno, Rafik je obavljao vojnu službu kao i svaki drugi, ali sumnjam da ga je ikada neko vidio da je nosio vojničku uniformu.

-Nastaviće se-