
2003 New in Chess Alkmaar
23.nastavak
I mnoge izraze koje je koristio odrasli Anatolij Lutikov poticale su iz tog dalekog djetinjstva u Lenjingradu.
Godine 1949. Tolja Lutikov bio je jedan od članova juniorske ekipe Lenjingrada koja je postala nacionalni prvak. Kakva je to ekipa bila! Predvodio ju je Korčnoj, a u njoj su se nalazili dvanaestogodišnji prvokategornik Boris Spaski, zajedno s Vladimirom Ljavdanskim i Aleksandrom Gelerom, koji su kasnije postali majstori. Treneri ekipe bili su Vladimir Zak i Lutikovljev idol, Aleksandar Toluš.
Šahovske bitke tokom dugih večeri u Lenjingradu često je Lutikov dijelio s mladim kandidatima za majstorsku titulu poput Vitje Korčnoja, Kolje Krogijusa i Borje Vladimirova. Pušili su poput dimnjaka, šale nisu imale kraja, kazaljke šahovskih satova neumorno su otkucavale na obe strane, dok je veče neprimjetno prelazila u noć, a sav njihov život još je bio ispred njih.
Te večeri, te šahovske bdijenja, i na kraju sama turnirska igra, bile su šahovski univerzitet Anatolija Lutikova. Teoriju otvaranja uglavnom je proučavao direktno tokom turnira. Nije imao svesku sa tajnim analizama Zmajeve varijante ili suptilnostima minoritetnog napada u Daminom gambitu. S druge strane, pažljivo je čuvao jednu svesku – sa tačno zabilježenim partijama Aleksandra Aljehina.
Godine 1950., na prvenstvu grada, pored poznatih majstora Tajmanova, Furmana, Klamana, Kopilova i Žukovickog, učestvovala su i dva mlada igrača – Korčnoj i sedamnaestogodišnji Lutikov, koji je tek postao kandidat za majstora. Sa svojom kratko ošišanom kosom, starom, iznošenom jaknom i zakrpljenom košuljom s izbočenim kragnama, izgledao je tada poput radnika iz jedne od lenjingradskih fabrika. Što je, zapravo, i bio.
Završio je posljednji na turniru, ali je odigrao nekoliko partija u „briljantnom napadačkom stilu sa žrtvama“. Te riječi postale su etiketa, zaštitni znak Lutikova tokom čitave njegove šahovske karijere.
Dvadeset godina kasnije, Lutikov je igrao za tim velemajstora na turniru u Sočiju. Suprotstavio mu se tim sastavljen od perspektivnih majstora. Pozicija mladog Borisa Gulka, koji je igrao protiv Lutikova, bila je otprilike izjednačena, kada je, tražeći šanse za pobjedu, izazvao svog protivnika da žrtvuje figuru, što se zapravo pokazalo veoma opasnim. „Nema potrebe izazivati Lutikova da žrtvuje materijal; on će vam ionako uvijek nešto žrtvovati“, primijetio je Korčnoj dok je posmatrao partiju.
Sam Lutikov je svoj stil opisivao ovako: „Napad je ono što najviše cijenim. Po prirodi sam taktičar. Neobuzdani, otvoreni šah, koji donosi zadovoljstvo gledaocima, to je ono što sam volio cijelog života. U mladosti sam dugo posmatrao Toluša kako igra. To je bio spektakl! Smatram ga jednim od svojih učitelja.“
Šah bi trebao, i jednostavno je dužan, da bude privlačan gledaocima. I može biti, ako ga ne uguši pretjeranim pragmatizmom. Smatram da je turnir uspješan, bez obzira na rezultat, ako uspijem odigrati nekoliko kombinatornih partija.“
Postao je majstor, osvojio Prvenstvo Rusije i učestvovao na nekoliko Prvenstava SSSR-a. Lutikov je bio jak igrač s vlastitom vizijom igre, odličnim osjećajem za inicijativu, ali i s nedostacima koje nije uspio prevazići do kraja: nedovoljno ovladavanje pozicionom tehnikom, tehničke greške u završnicama i slabije razvijen repertoar otvaranja za igru crnim figurama. Kao što se često dešava kod igrača s naglaskom na taktiku, njegovi rezultati s bijelim figurama bili su mnogo bolji: igranje na akademsku ravnotežu nije mu bilo po volji, a pokušaj da odmah iz otvaranja preuzme inicijativu crnim figurama često je imao ozbiljne posljedice. Još nešto – nije bio naviknut da radi samostalno, već mu je bio potreban partner, saradnik, kojem bi, dok raspravlja o procjeni pozicije na tabli, jednostavno rekao: „Povuci potez.“
Ipak, ne može se reći da Lutikov uopšte nije proučavao šah. Njegov repertoar otvaranja postao je uravnoteženiji. Prestao je da igra Kraljev gambit – omiljeno oružje iz mladosti – ali je i dalje bio sklon taktičkom pristupu, ako bi to bilo moguće već od samog otvaranja. Često bi na prvi potez 1.e4 odgovarao izvlačenjem konja sa daminog krila strane, a krajem 1960-ih uveo je egzotičnu varijaciju 1.d4 Sf6 2.c4 Sc6. Ipak, čak i u Španskom otvaranju naginjao je sporednim varijantama, često koristeći varijantu 1.e4 e5 2.Sf3 Sc6 3.Lb5 a6 4.La4 d6 5.c3 f5.
-Nastaviće se-