Genna Sosonko: Pouzdana prošlost – Anatolij Lutikov (1933 – 1989)-22. nastavak

2003 New in Chess Alkmaar

22.nastavak

Luka
Anatolij Lutikov (1933 – 1989)

Igrao je nekoliko partija sa Fischerom i imao pozitivan skor protiv njega. Istina, bile su to blic partije, a Bobby je imao samo petnaest godina. Sreli su se u Moskvi, u Centralnom šahovskom klubu, tokom ljeta 1958. godine. Ime Fischerovog protivnika bilo je Anatolij Lutikov. Fischer je upravo pobijedio na Šahovskom prvenstvu SAD-a i sada je, zajedno sa sestrom Joan, došao u prestonicu svjetskog šaha.
Ujutro je njegova sestra išla u muzeje, ali muzeji nisu bili jako zanimljivi Bobby-ju: danima je igrao šah. Bobby je dolazio u klub na Gogoljevom bulevaru kad tamo još nije bilo nikog osim portira. Postepeno su počeli dolaziti zaposleni: učitelji, treneri i sam direktor – svi majstorski šahisti. Fischer ih je nemilosrdno razbijao.

Vladimir Alatortsev je takođe došao. Počeli su da zovu igrače sa višim titulama. Salo Flohr se kasnije sjećao da ga je telefonski poziv podigao iz kreveta: ustani, Salomon Mikhailoviču, tvoja zemlja te treba! Na kraju su pozvali tešku artiljeriju – Tigrana Petrosjana i mlade, jake i školovane profesionalce, koji su uz to bili stručnjaci za brzu igru – Evgenija Vasiukova i Anatolija Lutikova. Tada se odigrao ovaj meč, nezaboravan za Lutikova.
Kasnije je priznao da su odigrali oko trideset partija, od kojih je on pobijedio otprilike dvije trećine. Fischer, sa svojom dječijom naivnošću, bio je uznemiren svojim neuspjehom, a jednom, kada je u žaru borbe Lutikov predao u dobijenoj poziciji, nije mogao sakriti svoju radost.

Nekoliko mjeseci kasnije, na Međuzonskom  turniru u jugoslavenskom gradu Portorožu, Bobby Fischer završava među pobjednicima i osvajaja pravo da igra na turniru kandidata. Sa petnaest godina postao je najmlađi šahovski velemajstor na svijetu, dok je njegov protivnik u moskovskom blic meču morao čekati petnaest dugih godina prije nego je dobio ovu titulu.

Lutikov je slučajno došao do šaha. Lenjingrad, 1946. godina. Predavanje u Palati kulture. Tema: novi, čudesni lijek – penicilin.

Međutim, bilo je još vremena do početka predavanja, pa je, zajedno sa prijateljem, dječak iz radničke četvrti otišao u šahovsku sobu. Još nije imao ni trinaest godina. Lutikov je vidio koncentrisana lica ljudi, kako pomiču drvene figure na tabli. Za Tolju je sve to bilo vrlo čudno: nije znao kako da igra. Prijatelj ga je brzo počeo da uči. O predavanju su se sjetili tek kada je šahovska soba počela da se zatvara…

Njegova prva šahovska knjiga bila je samouki tutorijal Schiffersa. U toj knjizi bilo je malo o otvaranjima. Tako, na odgovor 1… c6 na početni potez kraljevog piona, kratko je stajalo: nepravilno otvaranje. Ali bila je dobra selekcija partija: njih nekoliko stotina, a sve oštre, kombinacione borbe. Ova knjiga je sigurno imala uticaj na mladog Lutikova i na kraju oblikovala njegov stil.

Tolja Lutikov trebao je početi usvajati šahovsku teoriju u Lenjingradskom Dvorcu pionira. Ali sa svojim samostalnim karakterom, nepromišljenošću i čitavim načinom ponašanja, nekako se nije uklapao u akademski režim turnira utorkom i četvrtkom, te teorijskih lekcija petkom. Njegov jedini trener postala je sama igra.

Igrao je kad je želio i gdje je želio. U Čigorinovom klubu, u Domovima kulture, ljeti u baštama i parkovima. Turnirske i trening partije, njihova analiza, proučavanje otvaranja, igre bez gledanja, igra sa dva poteza zaredom, ili tri, i naravno, blic.
Blic! Klasični blic na pet minuta, gdje pobjednik ostaje, tri minute ili čak minuta za igru, dva igrača protiv dva, izmjenjujući poteze – formula je mogla biti vrlo raznolika. I uvijek uz buku i smijeh, uz izraze i fraze, u kojima su šahovski termini bili tako isprepleteni s urbanim folklorom, da osoba koja nije bila upoznata s tim svijetom jednostavno ne bi razumjela što se govori. Gledao je partije najjačih leningradskih igrača tog vremena, hvatajući svaki njihov izraz, riječ ili šalu. S divljenjem je Tolja gledao Aleksandra Kazimirycha Tolusha, kada je ovaj, otvarajući svoju kutiju ‘Kazbek’ cigareta, zapalio još jednu, i, naginjući se prema svom protivniku dok je izvodio taktički udarac, saosjećajno pitao: „Ne smeta ti, zar ne?“ Ili bi, ne brinući se zbog gubitka figure, rekao svom protivniku, koji bi na kraju završio u izgubljenoj poziciji: „Sada si u problemu!“ Ili bi jednostavno podizao svoj moral s uobičajenim: „Naprijed, Kazimiryče!“

-Nastaviće se-