
2003 New in Chess Alkmaar
18.nastavak
Na turniru u Jurmali 1987. godine, Jurij Razuvaev je protiv Bagirova upotrijebio važan novi potez u Meranskoj varijanti. Crna pozicija odmah je postala kritična. Razuvaev se prisjeća: „Bagirov je sjedio izgledajući potpuno slomljeno. Naravno, odmah je sve shvatio. Čitav sat je Volođa sjedio tresući glavom, ne povlačeći potez, gledajući u poziciju i očigledno mrmljajući sebi u bradu: ‘Pa naravno, ovo je bilo posebno pripremljeno za mene, za koga drugog… Vjerovatno je godinama to čuvao u rukavu, i sad ga je iskoristio, našavši odgovarajućeg protivnika… Ne protiv bilo koga, nego baš protiv Bagirova – to je jasno.’ Ali bio je vrlo zadovoljan kada je na kraju remizirao partiju.“

Tipično je da sudbina često sluša ljude s ovakvim karakterom, ostavljajući ih s lošijim tie-break rezultatom kada se dijele mjesta, odlučujući o plasmanu u narednu fazu takmičenja ili, na primjer, svaki put im namještajući da im nedostaje pola poena za ostvarenje norme za velemajstora. „Ovo se moralo desiti“, često bi ponavljao Bagirov. I zaista, nevjerovatan splet rezultata u posljednjem kolu preokrenuo bi tabelu na takav način da bi mu uskratio čak i neznatnu nagradu.
Tokom žrijebanja za finalnu fazu Kupa SSSR-a, u Dnjepropetrovsku 1970. godine, Bagirov, koji je imao širok izbor manje poznatih protivnika, izvukao je Talja. Pokazao je svoju kartu gledaocima i tužno odmahnuo glavom s izrazom koji je govorio: Ovo nije iznenađenje. Ništa drugo nisam ni očekivao!
Glasine da se nešto neprijatno dogodilo u vozu kojim je obično putovao za Njemačku su potvrđene. Žrtva noćne pljačke, uprkos svim poduzetim mjerama opreza, bio je, naravno, Bagirov.
Za minimalnu starosnu dob koja bi mu dala pravo da igra na svom prvom Svjetskom prvenstvu za seniore, nedostajale su mu dvije sedmice. „Zamislite, čitave dvije sedmice! Šta bi me koštalo da sam se malo požurio prije šezdeset godina!“ žalio se Bagirov, a u njegovom glasu mogla se čuti uzrujanost djeteta koje pati zbog toga što još nije dostiglo godine potrebne za gledanje filmova za odrasle. Mislim, ipak, da su i Bagirovljev skepticizam i pesimizam počivali na osnovi zdravog optimizma. Ponekad mi se činilo da je davao oduška svojim žalbama samo da ne bi iskušavao sudbinu. Sujevjerje je bilo prikladnije objašnjenje za njegova mračna predviđanja. Često bi komentarisao tuđu sreću. „Da, bio je to prekrasan gol koji je vaš Van Basten postigao, to se podrazumijeva. Ali da mu date stotinu prilika da šutira s iste pozicije, kladim se da ne bi pogodio. Imao je sreće!“ govorio je Bagirov, pričajući o golu koji je holandski napadač postigao protiv Sovjetskog Saveza u finalu Evropskog prvenstva 1988. godine.
Odjek riječi „vidite, drugi imaju sreće“ čuje se i ovdje. Ipak, mislim da je duboko u duši vjerovao u sreću, u konačan uspjeh. Bez takvog uvjerenja nemoguće je igrati šah na profesionalnom nivou i igrati onako kako je on igrao.
Sve frustracije i nepravde, stvarne ili prividne, Volođa je čuvao u sebi, ali ponekad bi one izbile na površinu, i neka dugo potiskivana ljutnja bi se ispoljila. „Izvinite,“ rekao bi tada Bagirov, nakon čega bi izrazio misao koja ga je dugo mučila ili koja mu nije davala mira. Ovo njegovo „Izvinite,“ koje bi ponavljao poput refrena tokom svog monologa, imalo je funkciju poput engleskog „Dragi…“ u pismu, nakon čega možeš reći šta god želiš i na koji god način želiš. U posljednje vrijeme, takvi izlivi su se dešavali i tokom takmičenja, a njegov snažan bas mogao se čuti u svim krajevima turnirske sale. Mladi igrači, koji su ga poznavali s otvorenih turnira, mogli su steći utisak da imaju posla s čovjekom sklonim skandalima ili konfliktima.
Iraida Bagirova kaže: „Bio je čovjek s Kavkaza, govorio je glasno, iako toga sam nije bio svjestan, i znao je planuti, brzo izgubiti živce i reći bog zna šta. Ali, nije bio zlopamtilo. Poslije bi ga bilo sramota i tražio bi da mu se oprosti. Bio je bez zlobe, i svi su mu opraštali jer je bio dobar. Bio je vrlo obziran. Tokom svih 37 godina koje smo proveli zajedno, nikada nije zakasnio ni 15 minuta.“
-Nastaviće se-