
22.nastavak
Različiti monaški redovi imali su različite stavove prema šahu. Kao što ste vjerovatno već primijetili, jedan od najranijih benediktinskih redova podržavao je šah, što je nesumnjivo doprinijelo njegovom širenju u Europi.
Vizantija je bila upoznata sa šahom prije ostatka Evrope. To prvenstveno potvrđuje činjenica da je vizantijski naziv za igru, „zatrikion“, zapravo „šatrandž“ preveden s perzijskog na grčki. Međutim, čini se da je vizantijska crkva dočekala šah s neprijateljstvom, što nije doprinijelo njegovom širenju ni u Vizantiji ni u Rusiji. Ipak, svi pokušaji zabrane igre pokazali su se uzaludnim.

Skandinavske figure izrezbarene od kljova morža, pronađene na ostrvu Lewis.
Einsiedeln rukopis
Prvi evropski dokument koji sadrži opis šaha naziva se „Einsiedeln rukopis“ i nalazi se u Švajcarskoj, u benediktinskoj opatiji istog imena. Ova latinska pjesma napisana je krajem 10. vijeka i predstavlja najstariji hrišćanski dokument koji se odnosi na šah. Prvih deset stihova pjesme opisuje igru kao sredstvo mentalne relaksacije. Navodi se da u igri nema ničeg lošeg te da se može igrati bez kockica. Ovo je bio važan argument u vrijeme kada je hrišćanska crkva osuđivala igre s kockicama.
Šahovska tabla se ovdje prvi put pominje. (Bila je to čisto evropski izum koji je olakšavao računanje u igri.) Osim toga, po prvi put kraljica se naziva „Regina,“ dok je kralj, kao i uvijek, „Rex.“ Lovac je nazvan „Grof“ (comes), a kasnije „Starac“ (curvus), dok je top nazvan „Rochus“ ili „Margrave“ (marchio).
Kretanje figura i osnovna pravila igre slični su arapskom šahu. Pješaci – „Pedes“ – postajali su regina kada bi stigli do osmog reda, pod uslovom da na tabli već nije postojala regina te boje. Možemo zaključiti da je igra došla u Einsiedeln, a zatim u Bavarsku, ne samo preko Španije, već i preko Italije, što sugerišu latinski nazivi figura.
Cherchez la Femme (Tražite ženu)
Među brojnim misterijama istorije šaha, jedna od najintrigantnijih je kako i zašto je bliskoistočni vezir zamijenjen kraljicom kada je igra stigla u zapadnu Evropu. Istoričari su pokušavali da riješe ovu zagonetku, ali nikada nisu uspjeli.
Kada sam prvi put počeo razmišljati o ovoj misteriji, na pamet mi je pala poznata francuska izreka „Cherchez la femme“ („Tražite ženu“). Šta ako zaista pokušate pretražiti anale zapadnoevropske istorije u potrazi za ženom kraljevske krvi koja je bila poznata po tome da je pratila svog muža u vojnim pohodima, a možda čak i učestvovala u bitkama?
Odavno sam znao za takvu ženu. Zvala se Eleonora Akvitanska i živjela je u 12. vijeku. Međutim, kada sam počeo da utvrđujem približan datum pojave kraljice u šahu, otkrio sam da se to dogodilo krajem 11. vijeka – dakle, prije rođenja Eleonore. Nažalost, moja hipoteza srušila se kao kula od karata.
Ali nisam odustao. Više iz inercije nego svjesno, počeo sam proučavati šahovski set koji je uključivao kraljicu, a koji je srušio moju hipotezu. Kako se ispostavilo, nenamjerno sam naišao na pravi put, i ovdje ću vam izložiti rezultate svog istraživanja.
Figurama u ranom šahovskom setu od slonovače koji je bio predmet mog istraživanja nazivaju se „Šahovske figure Karla Velikog.“ Dugo je smatrano da je to bio poklon Karlu Velikom, kralju Franaka, od kalifa Haruna ar-Rašida, krajem 8. ili početkom 9. stoljeća. Međutim, u naše vrijeme dokazano je da ni Harun ar-Rašid ni Karlo Veliki nisu imali nikakve veze s ovim šahovskim setom; napravljen je mnogo kasnije, krajem 11.vijeka. Pored toga, napravljen je u južnoj Italiji, u Salernu: tehnike rezbarenja i mnogi detalji figura slični su ukrasima od slonovače na oltaru katedrale u Salernu, koji je takođe napravljen u 11. vijeku.
Kako su ove figure došle u Francusku? Francuski istoričar Mišel Pastureau pretpostavio je da ih je kralj Franaka donio iz Italije nakon vojnih pohoda u južnim Apeninima, bilo 1190. ili 1271. godine. Legenda koja povezuje ovaj šahovski set s Karlom Velikim pojavila se tokom vladavine Filipa II, iz dinastije Kapeta. Descendenti Kapeta su nastojali naglasiti starost svoje porodice i njen odnos s Karolinškom dinastijom i njenim osnivačem, Karlom Velikim. Prvo, set je bio u opatiji Saint-Denis, gdje se nalazi mauzolej francuskih kraljeva, ali je 1793. godine, tokom revolucije, prebačen u Nacionalnu biblioteku Francuske. Ova šahovska garnitura prvi put se pominje u inventaru iz 1505. godine opatije, koji navodi da je garnitura bila gotovo kompletna i da se sastojala od trideset figura. Međutim, do 1793. godine ostalo je samo šesnaest figura. Zapravo, sve figure osim topa su preživjele, ali je preostao samo jedan pješak. U poređenju s modernim figurama, ove su mnogo veće, a tabla je morala biti veća od kvadratnog metra.
Gotovo sve figure izgledaju kao reprezentativne mini skulpture. Samo kralj i kraljica izgledaju drugačije: oni sjede na prijestoljima unutar polukružnih paviljona. Osim pješaka, običnog vojnika i skakača, naoružanih konjanika, preostale figure izgledaju miroljubivo. Na primjer, slonovi (lovci) se zapravo ne mogu nazvati ratnim slonovima: napola goli, nenaoružani upravljači sjede na njihovim leđima, pokazujući svoje bose noge. A kola (topovi) mogu biti spremna za trku, ali ne i za borbu.
(Nastaviće se)