Genna Sosonko: Pouzdana prošlost -Vladimir Bagirov (1936–2000)-16.nastavak

2003 New in Chess Alkmaar

16.nastavak

Bagirov pripisuje priču o tome kako je nastala ova knjiga početku svoje književne djelatnosti. Ljubav prema pisanju knjiga o teoriji otvaranja u njemu je probudio poznati majstor i teoretičar Jakov Borisovič Estrin. Dok je jednom bio u Moskvi, Bagirov je posjetio Estrina i vidio na njegovom radnom stolu policu potpuno ispunjenu različitim izdanjima knjige koju je napisao vlasnik stana. Pomalo iznenađen, primijetio je da se „Odbrana dva skakača“ nalazi na ruskom, njemačkom, španskom, engleskom i drugim jezicima.

„Vi ste baš kao Lenjin“, rekao je Bagirov s osmijehom.

„Zašto i ti ne pokušaš, Volođa?“ ohrabrio ga je Estrin. Već za godinu dana pojavilo se prvo izdanje knjige „Aljehinova odbrana“. Nakon nje uslijedila je još jedna knjiga, „Englesko otvaranje“, koja je prevedena na mnoge jezike. To su bile veoma dobre knjige, napisane od strane stručnjaka, razumljivo i s ljubavlju. U pisanju tih knjiga Bagirov je koristio vlastite analize, zapisane sitnim rukopisom u brojnim sveskama, koje je čuvao do samog kraja. Izvori te preciznosti i marljivosti, kako mi je jednom rekao, potiču iz njegovog djetinjstva u Bakuu:

„U godinama kada sam pravio svoje prve korake u igri, praktično nije bilo šahovske literature. Sada je to teško zamisliti, ali, na primjer, kada sam bio igrač druge kategorije, tokom nekoliko dana jednostavno sam ručno prepisivao Rabinovičevu ‘Završnicu’.“

Jednom sam prisustvovao razgovoru između dva vodeća stručnjaka za Aljehinovu odbranu, Bagirova i Alburta. Kada smo se rastali, Bagirov mi je poklonio primjerak svoje knjige, u kojoj je napisao:

„Sa najboljim željama za savladavanje ovog teškog otvaranja.“

Rekao sam mu: „U mojim godinama više ne možete savladavati nova otvaranja. Sretan si ako ne zaboraviš ona koja obično igraš.“

„Izvinite“, odgovorio je Volođa, „ali novo otvaranje može se naučiti u bilo kojem uzrastu, ako postoji prava želja.“

U to vrijeme imao je pedeset godina.
Bagirov je bio zaljubljen u Aljehinovu odbranu, i nekoliko puta je, bilo u šali ili ozbiljno, rekao da bi na njegovom nadgrobnom spomeniku trebalo biti prikazano šahovsko polje s konjem, simbolom njegovog omiljenog otvaranja.

Kao epigraf za članak objavljen povodom njegovog pedesetog rođendana, Bagirov je izabrao riječi Seneke: „Docendo discimus“ – podučavajući, sami učimo. Epigraf je bio pažljivo odabran. Tokom mnogih godina Bagirov je radio s Polugajevskim i Taljem, igračima koji su po snazi bili superiorniji od njega. Ta se razlika nije osjetila tokom njihovih priprema. Patnje i emocije koje su ispunjavale Bagirova dok je igrao povlačile su se u pozadinu tokom analize, a njegove najbolje osobine – duboko poziciono razumijevanje i sposobnost da pronikne u tajne pozicije, u kombinaciji s njegovom susretljivošću i posvećenošću – činile su ga idealnim sekundantom i pomoćnikom.

Devet godina Bagirov je radio s Levom Polugajevskim. To su bile godine kada je Polugajevski bio ključni igrač u borbi za titulu svjetskog prvaka. Kada je Polugajevski preminuo, Bagirov je rekao: „Bio je grandiozan igrač. Za to što sam velemajstor, kao i za moja dostignuća u šahu, u velikoj mjeri sam zahvalan Levu Polugajevskom.“ Činjenica da je Polugajevski dugo vremena bio jedan od najbolje pripremljenih velemajstora na svijetu bila je, u nemaloj mjeri, zasluga Vladimira Bagirova.

Međuzonski turnir u Subotici 1987. godine, kada je on bio Taljev sekundant, a ja Alburtov, bio je dugačak turnir, sa danima odmora i danima predviđenim za nastavke partija. Gotovo svaki dan Bagirov i ja bismo išli na bazen, koji nije bio daleko, a jednom smo čak završili u dugoj šetnji oko jezera.

Bagirov je bio čovjek koji je privlačio pažnju svojim egzotičnim izgledom. Vrlo visok, krupan čovjek istočnjačkog tipa, s bradom i brkovima, a uz to je imao i impresivan glas, bas. Jednom mi je rekao da su, dok je radio kao inženjer, namjeravali da ga postave za poslovođu u radionici. Čovjek poput njega, s takvim glasom, mogao bi lako držati radnike pod kontrolom!

Talj je imao skeptičan stav prema našim šetnjama. Mišin stav bi se najtačnije mogao izraziti riječima: „Priroda? Je li to ono mjesto gdje kokoške trčkaraju prije nego ih počupaju?“ Bagirov nije odustajao od svojih bezuspješnih pokušaja da nagovori Talja da ide s nama na kupanje. Kada je iscrpio sve argumente, upotrijebio je svoj posljednji i, kako mu se činilo, najjači adut:
„Znaš, Miša, to nije bilo kakav bazen, tamo su sumporni izvori. Pokazano je da su veoma dobri za zdravlje.“
„Ah, sumpor“, odgovorio je Miša istog trenutka, kao iz topa. „Pa, što se mene tiče, pakao može još malo da sačeka.“

-Nastaviće se-