Genna Sosonko: Pouzdana prošlost -Vladimir Bagirov (1936–2000)-14.nastavak

2003 New in Chess Alkmaar

14.nastavak

Docendo Discimus 
(podučavajući, sami učimo)

Vladimir Bagirov 1936–2000 

Šahovsko prvenstvo SSSR-a 1960. godine igralo se u Lenjingradu. 

I kakvo je to prvenstvo bilo! Kad počnete nabrajati imena: Smislov, Bronštajn, Petrosjan, Geler, Tajmanov, Spaski, Korčnoj, Polugajevski, Averbah, Simagin... teško je stati. Bio sam u završnoj godini škole, ali taj mjesec nisam imao vremena za časove. Skoro svaki dan odlazio sam na turnir. Sala, koja je primala oko hiljadu ljudi, bila je puna. Naravno, publika je navijala za svoje sugrađane.  Na tom prvenstvu Spaski i Tajmanov nisu se baš proslavili, pa su Lenjingrađani uprli pogled u 28-godišnjeg Viktora Korčnoja. Svi su znali za snagu Korčnojeve igre, ali on još uvijek nije osvojio prvenstvo svoje zemlje.

U šesnaestom kolu Viktor se suočio s debitantom na prvenstvu, a svi su se nadali da će postati jedan od vodećih igrača. Korčnoj je crnim figurama  nadigrao svog protivnika i stekao veliku prednost. Kulminacija je nastupila u 27. potezu bijelog. Nakon razmjene topova, crni pješak bi gotovo stigao do polja kojim bi odlučio partiju. 

Iznenada, Korčnoj je naglo ustao od table i gotovo potrčao iza pozornice. Na tabli se pojavila oznaka: „Bijeli pobijedio.“ U sali je nastala buka i smijeh. Demonstrator je, naravno, očigledno pogriješio. Ali gotovo odmah se ispostavilo da demonstrator uopšte nije pogriješio. Korčnoj je, umjesto da lovcem uzme neprijateljskog topa, podigao drugog lovca, koji je bio usmjeren u prazan prostor. Nakon što je u zbunjenosti mahao figurom, brzo je predao partiju. 

Nenamjerni „krivac“ za poraz miljenika lenjingradske publike, visoki tamnokosi čovjek istočnjačkog izgleda, samo je raširio ruke.  Korčnoj je, ipak, pobijedio u posljednje tri partije i prvi put postao prvak države. Njegov protivnik u toj dramatičnoj partiji, naravno, dobio je poklon. Igrao je jako, na nivou velemajstora, a zauzevši četvrto mjesto, završio je ispred mnogih zvijezda sovjetskog šaha. Taj visoki, tamnokosi čovjek bio je Vladimir Bagirov.

Vladimir Konstantinovič Bagirov rođen je u Bakuu, Azerbejdžan, 1936. godine. U to vrijeme Baku je bio međunarodni grad, s Azerbejdžancima, Jermenima, Rusima, Jevrejima i Njemcima. Ljudi iz tog grada, prisjećajući se tih vremena, kažu da su svi imali jednu nacionalnost – bili su iz Bakua. 

Bagirovljeva majka bila je Ukrajinka, a otac Jermen. Njegov otac, inženjer i istaknuti stručnjak za naftu, uhapšen je i strijeljan 1937. godine, u vrijeme Velikog terora. Volođa nikada nije upoznao svog oca. Majka i sin selili su se s mjesta na mjesto, a život im je bio veoma težak. 

Odmah nakon rata, sa deset godina, Bagirov je odlučio da se okuša u fotografiji u Pionirskom dvorcu u Bakuu. Međutim, zbog velike potražnje, nije bilo mjesta za njega. Morao je da se pridruži šahovskom klubu, s namjerom da se sljedeće godine prebaci na fotografiju.  Ali, stvari su se odvijale drugačije. Igra ga je potpuno očarala. Prvi uspjesi su stigli, a šah je postao njegova omiljena aktivnost i kasnije njegov životni poziv. Nakon završetka škole, Bagirov je odlučio da slijedi očev primjer. Završio je studije na Naftnom institutu i čak nekoliko godina radio kao inženjer. Ipak, njegova ljubav prema šahu pokazala se jačom. 

Spisak njegovih uspjeha govori sam za sebe: trinaest puta prvak Azerbejdžana, pobjede i nagrade na mnogim međunarodnim turnirima, te član pobjedničkog tima SSSR-a na Evropskom prvenstvu. Ali to nije najvažnije. Vladimir Bagirov, koji je redovno igrao na prvenstvima Sovjetskog Saveza, uspješno se takmičio s predstavnicima svjetske šahovske elite, koja je praktično činila ta prvenstva.  Nema sumnje da bi Bagirov, nakon svog briljantnog debija, s 23 godine postao velemajstor da je učestvovao na dva ili tri međunarodna turnira. Nažalost po njega, broj svjetski poznatih velemajstora u Sovjetskom Savezu bio je toliko velik, a konkurencija toliko jaka, da su samo najbolji od najboljih mogli učestvovati na međunarodnim turnirima.
Zvanično, Bagirov je postao velemajstor kasno u životu, u 42. godini. 

„Kada je nazvao kući, plakao je od sreće,“ prisjeća se njegova supruga Iraida Bagirova. „Napokon sam velemajstor! Ja sam velemajstor!“ stalno je ponavljao. 

Ne treba ni spominjati da današnja titula velemajstora, koja je rasprostranjena i devalvirana, nije ni približno ono što je nekada bila i što je značila – u potpunosti u skladu sa značenjem riječi, „veliki majstor“!  Bagirov je naučio da igra šah prateći partije Rubinštajna. 

-Nastaviće se-