Piše: Emil Sutovsky

Sjajni velemajstor, treći šahista svijeta krajem osamdesetih, autor izvanrednih knjiga, uspješan trener. Sve to je Artur. Ali postoji još jedno nevjerovatno dostignuće koje ga krasi – voljen je i poštovan u čitavom šahovskom svijetu. Usuđujem se da tvrdim da nijedan od velikih šahista u istoriji igre nije imao niti ima tako visok „rejting simpatije“. Pravi borac najvišeg nivoa za šahovskom tablom, a izvan turnirskih sala izuzetno prijatan, inteligentan i bez trunke arogancije. Malo je takvih ljudi u šahu. Pokazalo se da je i takav pristup moguć.
I ne, nije „zbog toga što nije postao svjetski prvak“ – u eri Kasparova to jednostavno nije bilo realno. A njegova blagost nije mu smetala da bude pravi borac – sjetimo se njegovog meča kandidata protiv Ivančuka, kada je ‘po narudžbi’ pobijedio posljednju partiju, a zatim u doigravanju, igranoj u „brzoj klasici“, crnim figurama stvorio takvo remek-djelo da je oborio sve višegodišnje rekorde Informatora u izboru za najbolju partiju godine.

Artur se rano povukao iz vrhunskog šaha – odigravši svoje posljednje elitne turnire, na pragu četrdesete godine prešao je na trenerski rad i pisanje knjiga, ali povremeno i dalje sjeda za tablu, a vidi se da to čini s ogromnim uživanjem.
Sjećam se našeg prvog susreta – škola Polugajevskog, 1988. godina. Jusupov analizira partije Kupa svijeta (Belfort) – objektivno, s divljenjem prema partijama Kasparova, a skromno, gotovo stidljivo, pokazujući svoje uspješne partije.
Veliki šahista. Izvanredan čovjek. Nepresušan izvor pozitivne energije na svakom turniru na kojem je prisutan.
Arture Majakoviče, sretan rođendan!
-Preneseno sa fejsbuka-