
14.nastavak
Iran i arapski kalifat
Sredinom 9. vijeka arapski istoričari šaha su to počeli da govore da se arapski svijet preko Perzijanaca upoznao sa šahom. Takođe, Perzijski naziv igre, „chatrang„, pretvorio se u arapskom na shatranj, jer perzijsko „ch“ nije imao pandan u arapskom jeziku i zamijenjen je sa „sh“.
Sa samo jednim izuzetkom, figure su zadržale svoja imena Shah, Ferz, Pil, Rukh, i Baidaq. Samo je skakač promijenio ime: perzijski „Asp“ je postao arapski “Faras”.
Arapi su se upoznali sa igrom kao rezultat osvajanja Irana, koje se dogodilo između 638. i 651. godine. U islamskom svijetu, shatranj je opstao usprkos pokušajima nekih imama da osude shatranj i samu igru. Ovo pitanje izazvalo je veliku debatu.
Očigledno, prve perzijske šahovske figure izgledale su slično drevnim figurama koje su nedavno su pronađeni tokom iskopavanja u Afrosiabu (blizu Samarkanda).
Suniti nisu smjeli igrati takvim figurama, ali šiiti nisu imali ništa protiv njih. Istovremeno, suniti su počeli koristiti apstraktne figure koje nisu nalikovale ljudima. Po pravilu, te jednostavne figure bile su izrađene od gline i bile su jeftine, što je doprinijelo širenju šatrandža među običnim ljudima.
Što se same igre tiče, postojala su četiri uslova pod kojima je bilo dozvoljeno igrati. Prvo, klađenje na igru nije bilo dozvoljeno; drugo, bilo je zabranjeno kombinovati igru s molitvom ili drugim vjerskim ritualom; treće, igrači su se trebali suzdržavati od psovki; i četvrto, nije bilo dozvoljeno igrati na ulici ili na bilo kojem drugom javnom mjestu.
Koja su bila pravila šatrandža (shatranja)? Igra je bila sporija i manje dinamična nego današnji šah. Ferz i Pil bili su mnogo slabiji od današnje dame i lovca. Ferz se pomicao samo za jedno polje dijagonalno, a Pil samo tačno dva; Pil je mogao, kao konj, preskočiti drugu figuru. U početnoj poziciji, Baidaq nije imao dvostruki potez. Takođe, nije bilo rokiranja.
Istovremeno, Šah (Shah), Faras i Rukh su se pomicali i ponekad napadali kao u modernom šahu.
U šatrandžu, šah-mat se događao relativno rijetko, pa je osvajanje svih protivničkih figura (s izuzetkom Shaha) i pat takođe bilo smatrano pobjedom.
9.i 10. vijek se s pravom nazivaju zlatnim dobom arapske kulture. To je bilo i zlatno doba za šatrandž. Teorija igre brzo je napredovala. Možemo reći da je, u to daleko vrijeme, šatrandž bio raširen u arapskom svijetu i dostigao vrlo visok nivo.
Prije otprilike hiljadu godina, perzijski pisac, naučnik i teolog Abul-Qasim ar-Raghib al-Isfahani (koji je umro 1108. godine) napisao je raspravu o etici šatrandža, koja se danas nalazi u Odjelu za rukopise i rijetke knjige Lobachevske naučne biblioteke u Kazanju. Rasprava se sastoji od kratkog uvoda, poglavlja o značenju šatrandža, poglavlja o zakonitosti igre i poglavlja o zavjetu kojeg igrači moraju slijediti. Uglavnom prozaičan tekst povremeno prekidaju pjesme poznatih (i potpuno nepoznatih) pjesnika.
Ar-Raghib je prvi postavio pitanje: „Šta je šatrandž?“ i pokušao je na njega odgovoriti.
Ar-Raghib kaže:
„Često se stvari stvaraju tako da je njihov vanjski aspekt opipljiv svim čulima, dok unutrašnji aspekt predstavlja vježbu za um.
Dvije igre, backgammon i šatrandž, spadaju u ovu kategoriju. To su igre za sve: ne postoje druge dvije igre koje karakteriše tako lijepa tehnika i takva raznovrsnost mogućnosti.
Zbog toga su ljudi posvećeni ovim igrama, i zato su se one proširile među svim narodima, a njihovom kreatoru su mogle diviti generacije Vizantinaca i Perzijanaca.“
-Nastaviće se-