
13.nastavak
Očekujem pitanje: zašto arheologija nikada ne pominje šahovske figure? Uostalom, arheološka iskopavanja su sigurno sprovedena u Takšili. Zašto ništa nije pronađeno?
Nažalost, budući da su Indijci povezivali ritualno pročišćenje s vatrom, to je na kraju dovelo do kremiranja mrtvih umjesto njihovog sahranjivanja. Ovo je bilo higijenski i praktično, s obzirom na klimatske uslove zemlje, ali običaj kremiranja mrtvih zajedno s njihovim kućnim predmetima uskratio je arheolozima materijalne dokaze.
Sada, bar ukratko, razmotrimo daljnji razvoj šaha.
Iran je bio najbliži susjed sjeverozapadne Indije, a međusobni indo-perzijski kontakti i razmjena ideja nikada nisu prestajali. Nije iznenađenje da je Iran bio prvi koji se upoznao s igrom koju su izmislili Indijci. Tradicionalno, ovaj događaj se datira u vrijeme vladavine Šahenšaha Hozroa I Anuširvana (6. stoljeće n.e.), što se uglavnom podudara s prethodnom i kasnijom hronologijom razvoja igre.
Vrijedi pomenuti da se najranije spominjanje šaha u Iranu nalazi u Karnamaku (Knjiga djela Ardašira, sina Papaka): “Uz pomoć bogova, postao je snažniji i vještiji u jahanju, chatrangu, tavli i drugim umjetnostima.”
Pošto je Ardašir vladao od 226. do 240. godine, neki istraživači su smatrali da je tako rano spominjanje čaturange i backgamona u Karnamaku netačno. Međutim, mi to povezujemo s vremenom kada je Karnamak napisan, kada je šah možda već bio poznat u Iranu. Poznati islamski učenjak Teodor Noldeke bio je prvi koji je proučavao Karnamak i smatrao da je napisan, otprilike, u sredini 6. vijeka.
Kao što je nedavno pokazano, koristeći upute iz Karnamaka, istraživač sa opservatorije Akademije nauka SSSR-a A. Šerbanovski napisao je računarski program koji je izračunao relativne položaje Mjeseca, Merkura, Marsa, Jupitera i Saturna. Njegova računanja su pokazala da su neobični relativni položaji tih pet planeta, nazvani “paradom planeta” (kada formiraju pravu liniju), mogli biti uočeni na geografskoj širini Ktesifona (sjedište Sasanida) isključivo 23. decembra 631. godine. Sasvim je moguće da je tada Karnamak bio napisan ili uređivan. Ovaj kasniji datum mi se čini vjerodostojnijim.
Knjiga o čatrangu smatra se najranijim pisanim izvorom koji se odnosi na persijski šah. Očuvana je pod dva imena, „Matikan-i-čatrang“ i „Čatrang-namak“. Napisana je krajem 7. ili početkom 8. stoljeća na pahlaviju i priča o tome kako je indijski kralj Devsarm poslao ambasadore perzijskom šahenshahu Khosrau I Anuširvanu. Ovaj događaj su pomenuli i drugi arapski pisci, al-Tabari (839-923), al-Masudi (10. vijek) i Salibi (11. vijek).
U istoriji zemlje, Khosrau je bio poznat kao mudar vladar, pokrovitelj umjetnosti i nauke. Međutim, protagonist Knjige o čatrangu nije bio sam Khosrau, nego njegov mudri kancelar (vizier), legendarni Bozorgmehr. Naime, indijski ambasadori su donijeli šah sa sobom i ponudili da Perzijanci riješe misteriju ove igre. Bozorgmehr je ne samo shvatio kako se igra šah, nego je, zauzvrat, osmislio novu igru, backgammon, čiju ideju indijski mudraci, naravno, nisu mogli razumjeti.
Iz današnje perspektive, ova priča zbunjuje: backgammon definitivno nije složeniji od šaha i trebao bi biti mnogo lakši za razumjeti, naročito jer su igre na kockicama, poznate kao trkaće igre, bile popularne u Indiji od davnina.
Abu-l-Kasim Firdausi ispričao je sličnu priču o Khosrauu, njegovom kancelaru – vizieru, šahu i backgammonu u poznatom epskom poemama Šahnameh (Knjiga kraljeva). Priča o šahu je ponovljena gotovo doslovno, ali priča o backgammonu nije bila jasna. Međutim, pogledajmo šta je Firdausi rekao:
„Mučio je svoje misli dok nije smislio igru sa kockicama.
Napravio je dvije kockice od slonovače, sa dizajnom u boji teaka.
Napravio je tablu sličnu šahovskoj i postavio borce sa svake strane.
Dvije vojske su bile raspoređene u osam položaja,
Gdje su figure bile postavljene spremne da zauzmu protivnički grad.
Bojno polje je bilo podijeljeno u četiri sektora,
I bili su tu dva plemenita i velikodušna kralja.
Jednaki u svojoj snazi i obavezani da ne nanose štetu jedan drugom.
Na njihov znak, vojske su krenule sa svake strane, spremne za rat.
Ako bi dvije figure naišle na jednu usamljenu figuru,
Ta figura bi bila izgubljena, a njenoj strani bi nastao zaostatak.“
(Engleski prevod Dicka Davisa)
Svako ko je bar malo upoznat sa backgammonom može vidjeti da se igra koju je Firdausi opisao ne može nikako nazvati backgammonom. Naravno, ovo je tipična ratna igra, definitivno nije složenija od šaha, igra se na tabli 8×8 sa dva kralja i pješadijom, a potezi se određuju sa dve kockice. Najzanimljivije je pravilo za zarobljavanje: „Ako bi dvije figure naišle na jednu usamljenu figuru, ta figura bi bila izgubljena, a njenoj strani bi nastao zaostatak.“
Ovo zarobljavanje je tipično za petteiu, drevnu igru koja je bila popularna u Grčkoj. Vjerovatno je Firdausi opisivao neku modifikaciju ove igre koja je potekla na Istoku. Ovo je još jedan primjer grčkog uticaja.
-Nastaviće se-