Genna Sosonko: Pouzdana prošlost-Tony Miles (1955–2001) (7.nastavak)

2003 New in Chess Alkmaar

7.nastavak

Po povratku u Englesku, Tony je bio uhapšen od strane policije kada je pokušao preskočiti barijere ispred broja 10 Downing Street, bilo da bi tadašnjoj premijerki Margaret Thatcher objasnio pogrešnost politike njene vlade ili da bi se požalio na Raymonda Keenea, za kojeg je tvrdio da je više puta pokušao da mu oduzme život. U drugoj prilici bio je uhapšen jer je gađao kamenjem kamion koji je prolazio.

Tony Miles je postao pacijent u psihijatrijskoj klinici i dodao svoje ime već prilično dugoj listi šahista opterećenih mentalnim problemima. Ljekari su mu savjetovali da zauvijek prestane da igra šah, da izbjegava stresne situacije i da se udalji od svijeta šaha. Treba li uopšte reći da je ovaj savjet bio jednako ispravan koliko i beskoristan? I, uostalom, da li je zaista bio ispravan? Poznato je, na kraju krajeva, da se kod osoba s mentalnim problemima korist od prestanka pušenja često poništava pogoršanjem njihovog opšteg stanja: apatija, emocionalna povučenost, izolacija i dalji nervni slomovi.

A Miles je nastavio da igra, igra i igra. Uvijek je igrao često, vrlo često. Kasno uveče, nakon završne ceremonije velikog međunarodnog turnira, ulazio bi u svoj mercedes: Njemačka ga je čekala i partija u Bundesligi, a za par dana počinjao je otvoreni turnir u Meksiku.

Njegov sljedeći slom dogodio se nekoliko godina kasnije u Kini. Drugačija, neobična zemlja, drugačiji ljudi i nerazumljiv jezik. Kreveti u hotelskim sobama bili su niski, a Tony, koji je već iznenadio domaćine svojim ponašanjem, zatražio je da se krevet podigne. Kada su dvojica hotelskih radnika ispunila njegov zahtjev, ispostavilo se da gost ne traži ništa ispod kreveta, već je, nakon što je legao na pod, zamolio da ga vrate na prvobitno mjesto… 

Na kraju tog nesretnog turnira u Kini, kada ga je Cathy Rogers nazvala da pita hoće li učestvovati na otvorenom turniru koji je trebao početi za nekoliko dana u Australiji, Miles je dao potvrdan odgovor, a na pitanje kada će stići, rekao je: juče. Na tom turniru se nikada nije pojavio. Do tog vremena Tony je napustio Englesku. Pokušao je da živi u Americi, a zatim u Australiji. U Americi je neuspješno učestvovao na prvenstvu te zemlje, dok je u Australiji redovno igrao na turnirima, čak planirajući da predstavlja tu zemlju. Tokom ovog australskog perioda svog života, po drugi put se oženio vrlo mladom ženom, Australkom kineskog porijekla, koja je s porodicom stigla iz Malezije. Ovaj brak se ubrzo završio razvodom, vrlo teškim razvodom, koji je dodatno pogoršao njegove mentalne probleme i stvorio materijalne poteškoće.       

Smatra se da su njegovi pokušaji emigracije bili povezani s njegovim mentalnim stanjem, njegovim porazom u meču protiv Kasparova 1986. godine, te, ne najmanje važno, činjenicom da je izgubio vodeću poziciju u engleskom šahu nakon pojave Nigela Shorta. Vjerovatno je sve to tačno, iako je sklonost prema promjenama mjesta, stalnom kretanju, bila usađena u njegove nemirne gene, a njegova profesija, naravno, samo je olakšavala to. 

Krajem 1970-ih, kada nije bilo ni naznake problema u njegovoj karijeri, jednom je rekao da ne bi imao ništa protiv preseljenja u Francusku. 

„Govoriš li francuski?“ pitao sam ga. 

„Un peu. J’ai étudié français à l’école“, odgovorio je Tony s dignitetom i naglaskom koji bi bilo kojeg Francuza natjerao na zbunjeno „Quoi?“. 

 Problem njegovih odnosa s Nigelom Shortom izlazi iz čisto šahovskih okvira. On je mnogo širi i svodi se na pitanje: kako bi se sportista trebao osjećati kada mora da ustupi vodeću ulogu? Ulogu na koju je navikao, a koja mu se činila rezervisanom zauvijek. Kada postane broj dva, tri, četiri, kada ne prima pozivnice za turnire na koje je navikao, i kada uopšte ne uspijeva ući u tim? Ovaj fenomen nije poznat u društvenom životu, gdje pozicije koje su osvojene gube se samo kao posljedica nečeg izuzetnog, a zaslužena penzija i poštovanje obično krunišu kraj života.

 Nigel Short je imao samo deset godina kada je prvi put sreo Tonyja Milesa na otvorenom turniru. A Miles je bio prvi velemajstor kojeg je četrnaestogodišnji Nigel pobijedio 1979. godine. „Ne može se reći da je Tony bio moj prijatelj“, prisjeća se Short. „Neko  vrijeme naši odnosi su bili loši, čak vrlo loši… Iako smo uvijek osjećali neku vrstu veze između nas. Kada sam bio vrlo mlad, Tony bi ljubomorno posmatrao moje partije. ‘Ovaj klinac želi moj posao’, rekao je jednom. Nije mu bilo lako da igra protiv mene, a ja sam ga prilično često pobjeđivao. 1986. godine naši odnosi su dostigli najnižu tačku, kada je Miles, kao član selekcijskog odbora, postavio sebe na prvu šahovsku tablu  nacionalnog tima na Olimpijadi u Dubaiju, iako je moj rejting tada bio oko 50 poena viši od njegovog.“

-Nastaviće se-