
11.nastavak
Usprkos intenzivnoj političkoj situaciji, trgovina u sjeverozapadnoj Indiji brzo se razvijala. Dolazak stranaca takođe je doprinio širenju zemlje omogućivši pristup novim teritorijama. Indo-grčki vladari su podržavali širenje trgovine s istočnom Azijom i mediteranskim regionom.
Izuzetno je važno napomenuti da je razmjena robe bila praćena razmjenom ideja i riječi, posebno tehničkih izraza. Indijski kastinski sistem ograničavao je interakciju sa strancima, pa je budizam bio privlačan Grcima i drugim ne-Indijcima, jer im je omogućavao lakše prodiranje u indijsko društvo.
Uticaj grčke kulture u Indiji jasno se očitovao u mješovitom indo-grčkom stilu Gandhare. Ovaj stil ima svoje korijene u grčko-rimskom stilu Aleksandrije, odakle su skulpture uvožene na Istok.
Uvoz umjetničkih djela iz Aleksandrije na sjever poklopio se s uvođenjem brojnih svetaca u budizam. Ovo se odrazilo i u skulpturama i u slikama. Tada je Buda dobio grčki nos, a njegova majka počela nalikovati jednoj od grčkih matrona.
Moguće je da su skulptori Gandharske škole bili Grci, ili barem ne Indijci. Skulptori ove škole ne samo da su često kršili tradicije indijske skulpture, već takođe nisu dobro poznavali lokalnu ikonografiju, ponekad nepravilno prikazujući položaj Budinih ruku, što bi za indijske skulptore bilo nezamislivo. Može se reći da su grčko-indijske kulturne veze, koje su se počele razvijati prije nove ere, nastavile da se šire u vijekovima koja su uslijedila. Ovo je posebno vidljivo u mješovitom indo-grčkom stilu umjetnosti i skulpture. Takođe je logično pretpostaviti da su grčki vladari, trgovci i doseljenici mogli sa sobom donijeti svoje igre u Indiju.
A onda se pojavljuje novo pitanje: kakve su igre pridošlice mogle predstaviti lokalnom stanovništvu? Da bismo pronašli odgovor na ovo pitanje, morali bismo krenuti na putovanje do Peloponeskog poluostrva.
Postojanje društvenih igara u antičkoj Grčkoj tokom klasičnog perioda (500–336. godine p.n.e.) potvrđeno je kroz književne izvore, počevši od Homera. Na primjer, Aristofan (446–335. godine p.n.e.) piše: „Ahil je bacio kockice – tri boda dvaput.“

Ahil i Ajaks igraju kockicama. Fragment antičke grčke amfore (4. stoljeće p.n.e.)
Kockice u obliku kocke bile su poznate Grcima već u 6. vijeku p.n.e. U Ashmolean muzeju u Oxfordu, prema Murrayu, čuva se nekoliko sličnih kockica koje potiču iz 6.-5. vijeka p.n.e., pronađenih tokom iskopavanja u Grčkoj. Među poznatim arheološkim nalazima iz ovog perioda nalazi se i vaza koja prikazuje ratnike kako igraju neku igru, kao i terakota skulptura troje ljudi – dva igrača i jednog posmatrača.
U svojim spisima, veliki filozof Platon (427–347. godine p.n.e.) pominje dvije igre: kubeia, igru s kockama, i petteia, koja u to vrijeme nije koristila kocke; igrači su sami odlučivali kojim će figurama igrati. Petteia je već bila poznata Grcima u 5. vijeku p.n.e. Kasnije su Grci igre podijelili u dvije klase – one s kockicama i one bez njih.
Koja su bila pravila igre petteia? Bila je to igra za dvoje ljudi koja se igrala na kvadratnojtabli. Tačan broj figura nije poznat, ali ih je bilo prilično mnogo i popunjavale su dva reda na suprotnim stranama table. Na osnovu arheoloških nalaza, broj polja na tabli mogao je varirati.
Iako je ova igra pomenuta u grčkim i rimskim izvorima, nije sve jasno; međutim, jedno je sigurno: bila je to ratna igra (u Rimu je prvobitno nazivana „Vojnici“, a kasnije „Razbojnici“) i cilj igre bio je zarobiti protivničke figure. Figure su se kretale poput topova u modernim šahovskim partijama, a figura je mogla biti uhvaćena kada se našla između protivničkih figura.
Nije iznenađujuće da je igra, u kojoj je uspjeh zavisio ne od kockica, već od razuma, postala popularna i možda je čak nastala u Grčkoj. Na kraju krajeva, upravo je ovdje rođena klasična logika. Njen otac bio je Aristotel (384–322 p.n.e.), učitelj Aleksandra Velikog.
-Nastaviće se-