Genna Sosonko: Pouzdana prošlost-Tony Miles (1955–2001) (5.nastavak)

2003 New in Chess Alkmaar

5.nastavak

Siguran sam, međutim, da se Tony Miles nije uklapao u ovu definiciju.

Kao odgovor na 1.e4, mogao je, u zavisnosti od raspoloženja, izvesti ili daminog skakača ili kraljevog skakača; igrajući crnim figurama, u drugom potezu, a ponekad čak i na prvom, mogao je pripremiti fijanketo daminog lovca – strategiju koja je nedvosmisleno osuđivana u klasičnim priručnicima otvaranja. Pored toga, nije se bojao primijeniti ovu strategiju ni na najvišem nivou.

Varijante koje je koristio Miles često su bile lišene akademske osnove klasičnih otvaranja, koja su već od prvih poteza postavljala čvrstu strukturu. Ali Tony zapravo nije ni težio tome: te varijante služile su mu za vrlo konkretne ciljeve – uspjeh u datom trenutku, u toj specifičnoj partiji, na tom turniru – jer Tony Miles je jako volio šah, ali još više je volio pobjeđivati.

Baš kao što trkač koji se redovno bavi svojim zanimanjem razvija u krvi posebnu supstancu na koju se navikne, tako je i za Tonyja Milesa ta supstanca ulazila u njegovu krv čim bi satovi počeli da rade. On je šah posmatrao kao borbu na 64 polja, ne klasičnu borbu, već slobodnim stilom.

Nije pripadao onoj maloj kategoriji šahovskih profesionalaca za koje su potpuno neprihvatljive sljedeće stvari: dogovoriti remi prije početka partije, ponuditi remi kada nije tvoj red da povučeš potez, ponuditi remi dva ili tri puta uzastopno, igrati seriju poteza u vremenskoj oskudici protivnika, ponuditi remi u očigledno lošijoj poziciji ili lupiti po satu figurom koja je upravo uzeta.

Tokom više od četvrt stoljeća odigrali smo oko dvadeset partija u raznim zemljama i na raznim kontinentima; on je pobijedio četiri, a ja tri. Mogu ga zamisliti kako ulazi u salu za igru i prilazi našoj tabli. Skida svoj prilično veliki sat i stavlja ga pored svog formulara: za nekoliko trenutaka normalno vrijeme će stati, a počet će drugo mjerenje, određeno položajem kazaljki na obje strane šahovskog sata. Ovo vrijeme će bilježiti na svoj formular – koliko se sjećam, uvijek je to radio.

Tokom partije njegov će sat ležati na formularu: imao je običaj prvo da zapiše svoj potez, a tek onda ga odigra na tabli. Kada bi donosio najvažnije odluke, ponovo bi podizao sat i, štiteći potez rukom od mogućeg pogleda protivnika, još jednom provjeravao zapisani potez. Zatim bi svoje skakače postavljao bočno prema protivniku, onako kako su prikazani u šahovskim dijagramima u knjigama. Onda bi rekao „j’adoube„, ispravljajući savršeno postavljene figure; ovu frazu i ovaj pokret ponavljao bi nekoliko puta tokom partije.

Partija počinje; zauzima svoju borbenu poziciju: savija se poput mačke i naginje naprijed, držeći sljepoočnice rukama, potpuno koncentrisan i intenzivan, s pogledom uprtim u tablu. S vremena na vrijeme ispravlja se i, zabacujući svoju dugu kosu unazad, ponovo zauzima svoj prethodni položaj.

Na zapešću jedne ruke nosi zlatni lančić s natpisom „Tony“, a na jednom prstu druge ruke prsten. Sada vadi veliki maramicu i, usprkos izostanku bilo kakve prehlade, počinje glasno da izduvava nos, povremeno ponavljajući ovaj postupak tokom partije. 

Njegov protivnik je duboko zamišljen; ustaje, s pokretom povlačenja podiže pantalone. Vrijeme je da nešto popije, a već drži čašu u rukama: dvolitarska boca mlijeka, koja je uvijek stajala u frižideru u prostoriji za igru tokom turnira u Tilburgu, postepeno bi se praznila prema kraju kola.

S vremena na vrijeme podrigne, ponekad pokrivajući usta rukom, a ponekad ne. Povremeno upućuje kratke poglede prema svom protivniku; u tim pogledima ima svega: osmijeha, trijumfa, zabrinutosti, iznenađenja, sumnje – u zavisnosti od pozicije na tabli.

Nikada, kao što to rade plašljive duše, ne gleda u oči kolegama koji zastanu pored njegove table, kako bi iz njihovih očiju pročitao procjenu pozicije na tabli: navikao je da se oslanja samo na sebe i ne zanima ga šta drugi misle.

Dolazi vremenska oskudica. Blago se podiže na stolici, širi ruke, tjerajući unazad one koji su stajali oko njegove table i ušli u njegovo vidno polje, njegov lični prostor: učesnike, sudije, demonstratore. Igra je ušla duboko u završnicu, a njegov pion je stigao do pretposlednjeg reda; sada će ga promovisati – u topa? u lovca? Ovo se više puta događalo u njegovim partijama, uključujući i naše. Sada su sve figure razmijenjene, posljednji pješak je nestao s table, ali on voli pozicije kada samo kraljevi ostanu na tabli.

Partija je završena: sat je skinut s formulara, sada je ponovo na njegovom zapešću, i normalno vrijeme je ponovo počelo. U analizi nakon partije nikada nije bio prepotentan prema svom protivniku, povremeno praveći male šale.

Isti takav bio je stil pisanja Tonyja Milesa, autora brojnih članaka i komentara. Karakteristična osobina tih tekstova bio je specifičan humor, skepticizam, ironija i autoironija, nemilosrdni u ocjeni svog protivnika, ali i sebe. Naravno, izbjegavao je citiranje bilo koga: u šahu, kao i u životu, nisu postojali autoriteti.

O jednoj šahovskoj knjizi, Miles je napisao recenziju koja se sastojala od dvije riječi: „Potpuno smeće.“
Bio je majstor lakonske oštrice, sarkastičnih opaski, i nikada nije bio bez riječi. Trinaestogodišnji Stuart Conquest, kada se susreo s poznatim velemajstorom, u poziciji iz katalonskog otvaranja dao je šah kraljici u petom potezu i naivno rekao: „Šah!“ Milesova reakcija uslijedila je odmah: „Stvarno?“

-Nastaviće se-