Genna Sosonko: Pouzdana prošlost-Tony Miles (1955–2001) (4.nastavak)

2003 New in Chess Alkmaar

4.nastavak

Tokom ove decenije, Tony Miles je ostvario brojne značajne pobjede. Među najimpresivnijim su bile njegove pobjede na Interpolis turnirima 1984. i 1985. godine, koji su u to vrijeme smatrani najjačim šahovskim događajima na svijetu.

Na ovom drugom turniru igrao je ležeći na stolu za masažu. Ali, uprkos bolu i fizičkoj neprijatnosti, da li je zaista bio toliko nesretan s tom situacijom? Izazov je bio bačen ostalim učesnicima turnira, od kojih su neki ljutito reagovali na ovu neobičnu situaciju, koja je šah dovela na naslovne stranice novina. Ali glavna stvar, kako je Miles sam napisao u časopisu New In Chess, bila je sljedeća:
„Postoji malo stvari koje me motivišu više od izazova, ali postoji jedna, a to je nemoguć izazov. Od tog trenutka više mi nije bio potreban nikakav dodatni poticaj. Nemoguć izazov je bio jasan: pobijediti na Interpolisu, uprkos tome što sam bio praktično invalid.“

Treća, završna faza njegove karijere počela je njegovim porazom u meču protiv Kasparova u Baselu 1986. godine, i to ubjedljivim rezultatom (1½-5½), nakon čega je njegova krivulja uspjeha krenula silaznom putanjom.

U svojim posljednjim godinama, kada je izgubio mnogo od svoje praktične snage i bio osuđen na igranje na otvorenim turnirima, više nije često imao priliku da se susreće sa jakim protivnicima. Ipak, siguran sam da su čak i oni koji su ga u to vrijeme rejtingom nadmašivali znali da moraju biti izuzetno oprezni kada bi sjeli za šahovsku tablu s Tonyjem Milesom.

Kako je igrao? U njegovom pristupu šahu mogle su se primijetiti osobine igrača različite snage i stila, poput Basmana, Larsena i Anderssona. Od prvog je preuzeo elemente originalnosti i ekscentričnosti, od drugog borbeni duh, beskompromisni stav i potpuni nedostatak respekta prema priznatim autoritetima, a od Ulfa Anderssona – briljantnu tehniku završnica.

Čak i najmanju prednost mogao je pretvoriti u poen: imao je strpljenje, energiju i želju da to učini. Mislim da je Miles počeo da uči šah sa završnicom, a ne s otvaranjem. Za razliku od velike većine igrača, nije bio previše zainteresovan za ovaj dio igre. Uvijek je posmatrao otvaranje kao uvod u središnjicu, u završnicu, u dugu borbu punu zamki i trikova. U svoje vrijeme, iskusni treneri u Sovjetskom Savezu savjetovali su svoje učenike da vode posebnu svesku u koju bi upisivali neobične manevre, netipične odluke, originalne planove i paradoksalne kombinacije. Iz partija Tony-ja Milesa mogli biste prikupiti materijal za više od jedne takve sveske. Mislim da je ovo bilo najtipičnije za njega: da smisli nešto neobično za tablom, da izmisli novu i originalnu ideju. Još bolje je bilo ako bi ta ideja istovremeno odvela protivnika daleko od njegovih uhodanih teorijskih puteva i izazvala mu mentalnu neprijatnost.

U jednoj od naših partija u Tilburgu, nakon 1.c4 e5, Tony je odgovorio 2. Qc2, i s osmijehom me pogledao: „Eto, to je kraj tvoje teorije, ovaj potez ne gubi, a što se tiče bijelih figura, kakve to veze ima…“ U početnim fazama partije preferirao je da ide  svojim putem. To je radio i u svojim najboljim godinama, ali kasnije je to postalo nužnost, jer Tony nikada nije volio da radi na otvaranjima, posebno na način na koji to moderni profesionalni šah zahtijeva. U suštini, pokušavao je da igrati Fischerov šah, iako su figure na tabli stajale na svojim uobičajenim klasičnim pozicijama. U posljednjim godinama svog života predstavnike mlade generacije nazivao je „djeca baze podataka„, vjerovatno ne razmišljajući o tome da su to zapravo „djeca djece Informatora„, kako je četvrt stoljeća ranije Tigran Petrosjan nazvao mlade šahiste.

-Nastaviće se-