
7.nastavak
Evo šta je al-Biruni napisao:
Na šahovskoj tabli, oni pomjeraju Pil (lovca) naprijed, po jedno polje, kao pješak, i duž sve četiri dijagonale table, takođe po jedno polje, poput Ferza (kraljice). Kažu da ta polja predstavljaju mjesto za trup i četiri noge slona. Šatrandž (šah) se igra sa četiri osobe koje koriste dvije kockice. Što se tiče rasporeda figura na tabli, evo slike ispod.
Pošto je ova (vrsta šaha) neobična za nas, reći ću ono što znam o tome. Četiri igrača sjede u četiri ugla (table) i naizmjenično bacaju dvije kocke. „Pet“ i „šest“ se ne uzimaju u obzir, umjesto „pet“ koristi se „jedan“, a umjesto „šest“ – „četiri“, pa će izgled ovih brojeva biti sljedeći:
6 5
4 3 2 1

Slika šatrandža za četiri igrača iz rukopisa al-Birunija (11. vijek)
Naziv Šah ovdje se primjenjuje na Ferza (ministra). Svaki broj odgovara potezu jedne od figura. Jedan je za Baidaqa ili Šah, koji se kreću isto kao i u poznatom (nama) šatrandžu; Šah može biti zarobljen, ali nije potrebno da se pomjeri sa svog mjesta. Dva je za Rukha. On se kreće tri polja dijagonalno, kao Pil u šatrandžu. Tri je za Farasa, koji se kreće, kao i obično, na treće polje i u stranu. Četiri je za Pila, koji se kreće u ravnoj liniji poput Rukha, osim ako mu prepreka ne stoji na putu.
Međutim, često postoji prepreka na njegovom putu. Tada jednom od kockica uklanja se prepreku kako bi se mogao pomaknuti. Najkraći od njegovih (mogućih) poteza je jedno polje, a najduži je petnaest polja, jer je ponekad s dvije kockice moguće dobiti dvije četvorke, dvije šestice ili četvorku i šesticu; s jednim od ovih brojeva, Pil se pomiče čitavom dužinom do ivice ploče, ako nema prepreke na njegovom putu. S oba broja (na dvije kockice) Pil može napraviti potez do bilo kojeg kraja (duge) dijagonale.
Svaka figura ima svoju cijenu, prema kojoj dobijaju poene (ulog), jer su figure zarobljene i nalaze se u rukama (igrača). Cijena Šaha je pet; Pila – četiri; Farasa – tri; Rukha – dva; i Baidaqa – jedan.
Kada pobjednik uzme Šah-a, dobija pet; za dva Šaha — deset; za tri — petnaest, ako pobjednik nema Šaha. A ako ima (zadržao) jednog Šaha i zarobio tri (druga) Šaha, tada dobiva pedeset i četiri — što je dogovoreno uzajamnim sporazumom, a ne prema zakonima aritmetike.
Al-Biruni naziva figure arapskim imenima:
Baidaq – pješak
Rukh – top
Pil – lovac
Faras – skakač
Shah – kralj
Mnogi istoričari, uključujući von der Lasu, van der Lindea i Murraya, nakon temeljne i kritičke analize ovog odlomka, nisu se složili u potpunosti ni međusobno ni s al-Birunijevim opisom. Rasprava se vodila oko čisto hipotetičkog pitanja: Da li je al-Biruni vidio igru za dva igrača u Indiji ili nije? Takođe, da li je igri za dva igrača prethodila igra za četiri igrača?
Posljednje pitanje pojavilo se jer je igra za četiri igrača postala poznata Arapima četiri stoljeća kasnije nego igra za dva igrača, što je dovelo do hipoteze da je igra za četiri igrača bila kasnija verzija. Međutim, ako pratimo razvoj trkaćih igara s kockicama, nema sumnje da je prvobitno postojala igra za četiri igrača. Zapravo, mnoge moderne igre s kockicama u Indiji takođe su namijenjene za četiri igrača, a kao što sam već pomenuo, Indija je zemlja tradicije.
Evo nekoliko komentara na tekst al-Birunija:
Kretanje Pila (lovca), koje je opisao autor u prvom pasusu, nije u potpunosti jasno, posebno jer se kasnije ispostavlja da se Pil kreće poput Rukha (topa), a Rukh poput Pila u šatrandžu. Dalje objašnjenje njegovog najdužeg poteza postaje jasno samo ako se Pil nalazi u uglu table.
Iz priče o šestougaonoj kockici, koja koristi samo četiri strane, možemo zaključiti da je kockica prvobitno bila četverostrana, što je, usput rečeno, tačno. Četverostrane kockice (pasa) bile su poznate u Indiji još u drevnim vremenima. Koriste se i u modernim igrama (na primjer, Pachisi). Prema Murrayu, kockica se pojavila u Indiji, i to ne ranije od 6. stoljeća prije nove ere.
Jedna od izjava al-Birunija zahtijeva ispravku. On je napisao da ako igrač uspije sačuvati jednog Shaha i zarobiti preostala tri Shaha, igrač bi dobio ne 15 poena (Shah vrijedi 5 bodova), nego čak 54 poena. Al-Biruni je to komentarisao riječima: „Ovo je određeno međusobnim dogovorom, a ne zakonima aritmetike.”
Na prvi pogled, čini se da je al-Biruni u pravu, ali zapravo on griješi. Ako igrač sačuva svog Shaha i zarobi preostala tri, igrač pobjeđuje u igri. Rat na tabli je dobijen, i u strogom skladu sa zakonima aritmetike, pobjednik dobija maksimalan iznos – ukupnu vrijednost svih tri protivničke figure: (4 + 2 + 3 + 4 + 5) x 3 = 18 x 3 = 54 poena!
-Nastaviće se-