Genna Sosonko: Pouzdana prošlost-Gari Kasparov-Oda slobodnom čovjeku (1.nastavak)

2003 New in Chess Alkmaar

1.nastavak

Oda slobodnom čovjeku
Piše: Gari Kasparov

Nije tajna da su mnogi poznati šahisti, nakon što su u sovjetsko vrijeme emigrirali na Zapad, tamo uspjeli postići mnogo više nego u svojoj matičnoj zemlji (najočigledniji primjer je Korčnoj). Međutim, obično su odlazili kada su već bili velemajstori, dok je Genna Sosonko, koji je praktično prvi napustio SSSR 1972. godine, bio „samo“ obični lenjingradski majstor.

Nakon što se nastanio u Holandiji, odmah se posvetio onome što je najviše volio: počeo je da radi za časopis Schaakbulletin (prethodnik magazina New in Chess) i potpuno se uključio u turnirski život.

Zapanjujuće je koliko je napredovao u šahu u svojim tridesetim godinama. Sosonko se razvio u svjetskog velemajstora, jakog takmičara, poznatog teoretičara i kreativnog igrača koji je tražio nove puteve i imao vlastite ideje.

U tom periodu otkrio je i svoj talent u oblasti šahovskog novinarstva, posebno u literarnoj formi. Ovaj žanr ga je privlačio još mnogo ranije. Genna, čovjek širokog humanističkog obrazovanja i oštrog, kritičkog uma, duboko je zainteresovan za svijet šaha, njegove ljude i njegovu prošlost (što je prava rijetkost u savremenom vremenu).

Kada smo se sreli krajem 1980-ih, često smo razgovarali o tim temama i raspravljali o gorućim problemima šahovskog života. Tokom 1990-ih mnoge od ideja iz tih razgovora Sosonko je izrazio u svojim izvanrednim naučnim člancima. Ti članci su kasnije pretočeni u knjigu Ruske siluete (2001), koju sam čitao i ponovo čitao s ogromnim zadovoljstvom.

A sada, pred vama je nova zbirka jedinstvenih šahovskih eseja Genne Sosonka – Pouzdana prošlost.

Čitaocu se predstavlja galerija predivnih portreta ispisanih s ljubavlju i odanošću prema šahu, ali i s potrebnom dozom objektivnosti i distance. Pogledajte – ovo je šahovski svijet, njegovi heroji sa svim svojim vrlinama i manama! Najrazličitiji ljudi pronašli su svoje mjesto u ovom jedinstvenom panteonu – oni koji su postavili temelje i smjer postojanja šaha. Autor oštro osjeća dublju psihologiju i skrivene izvore događaja. I u svakoj rečenici može se osjetiti njegova želja da naš šahovski svijet učini makar malo boljim, čišćim i svjetlijim.

Moram priznati da mi je njegova nesebična kreativnost pomogla u radu na mojoj knjizi Moji veliki prethodnici. Htio sam da prikažem proces razvoja šaha upravo kroz sudbine njegovih prošlih heroja i prenesem čitaocu ne samo poteze i varijante, već i atmosferu tog vremena.

Ali kako je Genna postigao takav nivo unutrašnje slobode? Evo njegove vlastite izjave: „Moja sadašnjost postala je to što jest u velikoj mjeri zahvaljujući prošlosti koju sam htio odbaciti. (…) Da bih percipirao Rusiju, morao sam se udaljiti od nje i sagledati je iz daljine.“ Da, imao je sreću što je otišao u uzrastu kada sovjetski kompleksi nisu u potpunosti ovladali njime. Uostalom, čak i danas šahovska elita uglavnom ima sovjetski mentalitet; čak su i mnogi od onih koji su emigrirali 1980-ih i 1990-ih ostavili svoje srce u sovjetskom šahu. A da ne govorimo o novinarima. Čitajući mnoge današnje članke, stalno se osjeti intriga i prilagođavanje ukusu publike. Kod Genne toga nema ni traga! Uspio je postati istinski slobodna osoba i uzdići se iznad konvencionalnosti šahovskog svijeta.

Vrlo je važno da odlično poznaje ovaj svijet i da je neizbrisivi dio njega, ali upravo njegov položaj nezavisnog promatrača, koji jasno uočava i dobro i loše, čini njegove priče bogatim i fascinantnim. Njegovi portreti nisu novinarstvo, već literatura. Sviđalo vam se to ili ne, tako je bilo! I nije ga previše briga što će o tome reći ugledni šahovski autoriteti.

Genna Sosonko se s pravom može smatrati dostojnim nasljednikom najboljih tradicija šahovske literature prve polovine dvadesetog stoljeća, koja se razvijala, između ostalog, u predratnoj ruskoj emigraciji (Znosko–Borovski, Tartakover), a koja je gotovo potpuno iščezla u Sovjetskom Savezu, jer je šah od samog početka sovjetske dominacije bio politiziran i svaka prilika za ispričati cijelu istinu o ljudima ili pružiti zaokruženi i objektivni opis bila je izgubljena.

Zasluga Genne je što je uspio oživjeti ovaj žanr i stvoriti stil pripovijedanja koji pruža istinsko zadovoljstvo čak i najzahtjevnijem čitaocu.

Nadam se da će autor ove knjige nastaviti da radi ono što radi bolje od bilo koga na svijetu što je duže moguće. Jer svaka njegova nova priča čuva još nekoliko zrna našeg šahovskog postojanja. To mi se čini vrlo važnim i nadam se da će Genna za buduće generacije sačuvati još mnogo likova i sudbina. Koliko god se šah mijenjao, njihova istorija će uvijek biti zanimljiva ljudima kao dio ljudske kulture.

Moskva, juli 2003.

(Nastaviće se)