
6.nastavak
Stao bih na Kulinovu stranu u ovoj raspravi. Naravno, njegov pokušaj da poveže šah s određenim tipom indijske igre, modernim Pachisijem, nije baš uvjerljiv, ali opšta ideja ima smisla, i namjeravam je slijediti i osporiti Marijeve (Murray) zaključke.
U svakom slučaju, nema nikakvog smisla predložiti da je postojao briljantan inovator koji je, preko noći, transformisao primitivnu seosku igru sličnu thaayamu u kompleksnu igru vojne aristokratije. Prošle su stoljeća prije nego što je čaturanga evoluirala iz jednostavne trkačke igre.
Pokušajmo zamisliti faze ove evolucije. Prvo, igra se premjestila s table 5×5 na tablu 8×8. Ovo se lako objašnjava činjenicom da su Indijci u nekom trenutku počeli koristiti tablu 8×8 kao ploču za računanje. Zatim su figure trebale (ili se to može zaključiti) postati ratnici, a tek nakon toga svaka je počela simbolizovati određenu vrstu vojske.
Murray je smatrao da su posljednje dvije faze nemoguće. Zaista, one djeluju previše radikalno. Međutim, ja namjeravam dokazati da su takve promjene bile moguće.
Mahabharata dolazi u pomoć (Knjiga V, Poglavlje 76):
Arjuna reče:
„Ne zaslužuje li ovaj zlikovac smrt, zajedno sa svojim sinovima i porodicom koja o njemu zavisi, koji nije mogao podnijeti prizor sjaja Dharmina sina i, ne nalazeći legitiman način, o uništitelju Madhu, nepošteno uze bogatstvo uz pomoć prekaljenog kockara? Jer, kako čovjek rođen kao Kšatrija i vješt s lukom, kada ga izazovu (na igru kockicama), može odbiti izazov, čak i ako bi izgubio život?“
Biti rođen kao Kšatrija značilo je pripadati vojnoj eliti, jednoj od četiri glavne kaste u drevnom indijskom društvu. Kada bi bio izazvan na igru kockicama, Kšatrija nije mogao odbiti da igra, baš kao što nije mogao da odbije vojnu bitku. To znači da je za Kšatriju igra kockicama simbolizovala bitku. Ako je igra kockicama bitka, zar nije logično koristiti minijaturne figure ratnika koje predstavljaju njih same, Kšatrije, umjesto beznačajnih žetona? Kako bi te figure mogle izgledati?
Od davnina su bojna kola bila oružje aristokratije. Heroji iz epova, poput Arjune, gotovo su uvijek ratovali u bojnim kolima. Postojale su različite vrste bojnih kola.
U početku su to bila kola s dva točka, koja su vukla dva konja, a osim ratnika, u kolima je bio i vozač. Kasnije su postojala bojna kola s četiri točka, koja su vukla četiri konja. Nije teško zamisliti da su se, u trkačkim igrama, figure mogle zamijeniti minijaturnim bojnim kolima.
U takvoj igri, protivničke figure često padaju na isto polje, dolaze u kontakt ili, bolje rečeno, u konflikt. Obično se to lako rješava: figura koja je prva bila na tom polju se uklanja sa table i mora ponovo krenuti sa početne pozicije. Međutim, ako su figure minijaturna bojna kola s ratnicima, konflikt se može riješiti drugačije: uklanjanje bojnih kola sa table znači da su izbačena iz igre, što odgovara Kšatrijskom poimanju igre kao bitke.

Ovo je indijska šahovska garnitura iz 19. vijeka, ali figure ratnika izgledaju isto kao na početku šaha. Inače, crvene i zelene figure su tipične za indijske šahovske garniture, posebno.
Kada je postojala ratna igra sa samo bojnim kolima, sljedeći korak bio bi da igra postane više nalik stvarnom životu, možda stavljajući čitavu indijsku vojsku na tablu. Tada bi igra postala ne samo zabava, već i škola ratne umjetnosti.
Dakle, u suprotnosti sa Murray-em, zaključujem da prelaz iz trkačke igre u vojnu igru nije bio toliko nevjerovatan i može se logički dokazati. Drevna indijska vojska sastojala se od četiri vrste vojnih trupa, otuda i ime čaturanga (četvorka). Kada su 325. godine p.n.e. vojnici Aleksandra Velikog prešli u Indiju i došli do obala rijeke Jhelum, pritoke Indusa, vidjeli su čitavu vojsku kralja Porusa (kralj Paurave): bojna kola, konjanike, ratne slonove i pješadiju. To je bila čaturanga.
U indijskoj literaturi, prvo pominjanje čaturange u vezi s igrom pronađeno je u Haršachariti. To je poetsko djelo autora Bane o životu kralja Harše, vladara sjeverozapadne Indije (606-648. g. n.e.).
Govoreći o miru i tišini koje je kraljevina uživala pod Haršinom vladavinom, pjesnik kaže:
„Pod ovim monarhom (Sriharsha) … samo se pčele (šatpade) svađaju dok sakupljaju rosu (dues); jedina stopala koja se skraćuju su ona u metru: samo aštapade podučavaju položaje čaturange.“ (Murray, A History of Chess, str. 52).
Značenje ovog stiha je jasno: pod Haršom, borbe su se događale samo na šahovskoj tabli. Pavle Bidev, profesor iz Makedonije, relativno je nedavno dokazao da je u Haršinom kraljevstvu mir postignut tek nakon 621. godine p.n.e. Zato, Haršacharita nije mogla biti napisana prije ovog vremena.
Al-Biruni bio je prvi koji je opisao indijsku ratnu igru za četiri igrača u svom djelu Indija. To se dogodilo mnogo kasnije, 1031. godine, kada je šatrandž bio široko poznat na Istoku.
-Nastaviće se-