Šah naslijepo – Reuben Fine (66.nastavak)

Istorija, psihologija, tehnike, šampioni, svjetski rekordi i važni mečevi

Eliot Hearst i John Knott

66.nastavak

U avgustu 1949. godine, u Manhattan šahovskom klubu, Fine je odigrao meč od deset partija protiv argentinskog velemajstora Hermana Pilnika, u kojem je Fine igrao naslijepo, dok Pilnik nije. Oba igrača su imali samo 10 sekundi po potezu. Pilnik je pobijedio rezultatom 6½–3½. Partije su igrane uzastopno, jedna po jedna. Kao strastven takmičar, Fine nije volio da gubi, ali ostvariti 3½ poena iz 10 partija protiv velemajstora u ovakvim uslovima svakako je značajno dostignuće. Fine je izgubio jednu partiju zbog nesporazuma oko najavljenog poteza, što ga je koštalo topa. (Nema dokaza da je ijedna od ovih partija ikada objavljene, ali Cantwell je uspio da pribavi četiri originalna zapisnika partija od Dalea Brandretha – partije 363–366).

Kao mladić, Hearst je bio svjedok kako Fine daje simultanku naslijepo s 10 sekundi po potezu pod još težim uslovima nego što je uobičajeno kada se igra protiv jednog protivnika. Ovaj podvig se desio na kraju radio-meča SAD-SSSR, odigranog neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945. godine. Događaj je organizovan kako bi se proslavila američko-sovjetska solidarnost (koja nije dugo potrajala, iako šah s tim nije imao nikakve veze). S leđima okrenutim prema protivnicima, Fine je simultano igrao četiri partije, imajući 10 sekundi po potezu u svakoj. To je značilo da je morao vrlo brzo da odlučiti o potezu nakon što bi stigao do određenog šahovskog stola (od Stola 1 do Stola 4, pa nazad na Sto 1, itd.) i čuo najavu poteza svog protivnika od strane voditelja. (Američki šahovski prvak Arnold Denker bio je voditelj.) Protivnici su morali da odigraju svoj potez čim bi se Fine vratio na njihov sto, otprilike 30 sekundi nakon njihovog prethodnog poteza. Na svakom stolu je bio odabran neko ko je igrao bijelim figurama u Fineovo ime.

Hearst se sjeća da je jedan od Fineovih protivnika, izabran žrijebom među članovima publike, bio Robert Byrne, tada jak  igrač sa 17 godina, koji je kasnije postao prvak SAD-a, velemajstor i dugogodišnji šahovski kolumnista za New York Times. Publika je glasno uzdahnula kada je Byrneov broj izvučen, jer niko nije očekivao da će Fine imati tako jakog protivnika među izazivačima. Ipak, Fine je pobijedio u sve četiri partije (partije 359–362).

Pišući o ovom događaju nekoliko godina kasnije, Fine (1948, stranice 54–55) je komentarisao:

„Kao i šah naslijepo uopšteno, [brzi šah naslijepo] čini se samo kao zanimljiva akrobacija. Ne donosi nove varijante, zapanjujuće ideje, nove teorije, a po pravilu ni velike primjere umjetnosti šaha… Ipak, s druge strane, šah naslijepo je pokazatelj sposobnosti ljudskog uma za igranje šaha. Prirodno je željeti znati dokle šahovski majstor može dosegnuti. U Philidorovo vrijeme tri partije su bile čudo i morale su biti potvrđene od svjedoka, inače niko ne bi vjerovao. Danas je rekord četrdeset i pet; opet, niko ne vjeruje, i svjedoci moraju potvrditi da se dogodilo. Ako želimo otkriti koliko je šah napredovao u 150 godina, igra naslijepo je jedan od najubjedljivijih odgovora [naglasak dodan]. Brzi šah naslijepo fokusira se na brzinu, a ne na broj tabli.“

Fineova pobjeda protiv Byrne-a i ostalih protivnika bila je impresivna demonstracija njegove brzine i mentalne izdržljivosti u ovoj jedinstvenoj šahovskoj disciplini.

U svojoj knjizi iz 1958. godine, Reuben Fine je primijetio:

„Teoretski je moguće igrati šah naslijepo bez vizualizacije, samo pamćenjem svih poteza. To zahtijeva tako nevjerovatnu memorijsku sposobnost da sam sreo samo jednu osobu koja je igrala nekoliko partija istovremeno na taj način — gospodina Charlesa Bagbyja, advokata iz San Franciska” (str. 31).

Jasno je da ne bi bilo moguće igrati šah naslijepo tempom od 10 sekundi po potezu ako bi prije svakog poteza bilo potrebno mentalno ponavljati sve prethodne poteze partije.

Da je Reuben Fine nastavio aktivno da učestvuje na šahovskim turnirima i razvija te praktikuje svoje sposobnosti igranja naslijepo, vrlo je moguće da bi jednog dana nadmašio Najdorfov rekord od 45 partija igranih simultano naslijepo. Njegovo interesovanje za šah naslijepo, sposobnost da igra brzo i gotovo bez napora, kao i činjenica da je jedno vrijeme bio među najboljim svjetskim šahistima, čine ovu mogućnost realnom. Takođe je vjerovao, kao i mnogi drugi, da jaki igrači naslijepo mogu odigrati pojedinačnu partiju gotovo jednako dobro kao kada imaju pun pregled table.

S obzirom na relativno česte pokušaje postavljanja novih svjetskih rekorda u simultanom šahu naslijepo, kao i povremene sebične ili čak neprijateljske rasprave oko toga ko zaista zaslužuje ovu važnu titulu, iznenađujuće je da od 1960. godine niko nije pokušao igrati više od 28 partija naslijepo istovremeno. U 35 godina prije 1960. godine, Aljehin (dva puta), Reti (jednom), Koltanovski (dva puta) i Najdorf (dva puta) postavljali su opšteprihvaćene svjetske rekorde igrajući uspješno od 28 do 45 partija. (Fleš je pokušao igrati 52 partije u svojoj kontroverznoj simultanci).

Po našem mišljenju, Najdorfova simultanka na 45 tabli iz 1947. godine i dalje predstavlja svjetski rekord za broj partija igranih istovremeno naslijepo, dok su Aljehinove partije naslijepo bile najkvalitetnije među svim igračima koji su se bavili ovim oblikom šaha.

(Nastaviće se)