Istorija, psihologija, tehnike, šampioni, svjetski rekordi i važni mečevi
Eliot Hearst i John Knott

64.nastavak
Reuben Fine
Reuben Fine (1914–1993) bio je odličan igrač šaha naslijepo koji je razvio inovativne metode održavanja simultanki naslijepo (na temelju vremenskih ograničenja) i doprinio teorijskom razumijevanju psihologije šaha bez pogleda na tablu. Zato ga smatramo jednim od najvažnijih igrača šaha naslijepo tokom prve polovine dvadesetog vijeka, iako nije postavio nijedan svjetski rekord u simultankama, za razliku od ostalih šahista koji su dobili posebne odjeljke u ovom kontekstu.
Fine je bio jedan od najjačih svjetskih igrača kasnih 1930-ih. Naučio je da igra šah sa osam godina, ali se ozbiljno zainteresovao za igru tek tokom srednje škole u New Yorku, a zatim na City Collegeu u New Yorku, gdje je stekao diplomu usprkos tome što je više vremena posvećivao šahu nego studijama. Kasnije je priznao: „Iako mrzim to da priznam jer će vjerovatno smanjiti prodaju mojih knjiga, nikada nisam pročitao [šahovsku] knjigu dok već nisam bio majstor“ (Fine, 1951, str. 210).
Godine 1929., dok je Fine još bio srednjoškolac, spriječen je da prisustvuje simultanki naslijepo koju je Aljehin održao u Šahovskom klubu Manhattan jer je bio premlad da postane član kluba.
Kada je Fine imao dvije godine, otac ga je napustio. U kasnim tinejdžerskim godinama često je dopunjavao skroman porodični prihod tokom Velike depresije igrajući šah za novac protiv svih izazivača u zabavnom centru na Coney Islandu. Bio je uspješan na američkim turnirima i mečevima, ali nije stekao međunarodno priznanje sve dok nije otišao u Evropu sa 21 godinom. Tamo je ostvario velike uspjehe, uključujući:
– Prvo mjesto u Hastingsu 1935-36, neporažen, ispred Flohra, Tartakowera i Koltanowskog;
– Prvo mjesto u Zandvoortu 1936, neporažen, ispred Euwea, Tartakowera i Keresa;
– Podijelio treće do peto mjesto s Reshevskim i Euweom na izuzetno jakom turniru u Nottinghamu 1936, pola poena iza Capablance i Botvinnika, ali ispred Aljehina, Flohra i Laskera;
– Prvo mjesto u Oslu 1936, neporažen, ispred Flohra, Pedersena i Enevoldsena (koji je i sam bio poznat igrač šaha naslijepo);
– Prvo mjesto podijeljeno s Euweom u Amsterdamu, pola poena ispred Aljehina.
Tokom 1937. Fine je ostvario pobjede na turnirima u Moskvi i Lenjingradu (na oba neporažen) i podijelio prvo mjesto s Keresom u Margateu, pola poena ispred Aljehina.

Reuben Fine
Na posljednjem velikom turniru prije Drugog svjetskog rata, održanom u Holandiji 1938. godine, Fine je podijelio prvo mjesto s Keresom. Turnir, poznat kao AVRO turnir, uključivao je osam najboljih svjetskih igrača tog vremena, među kojima su bili Botvinnik, Aljehin, Euwe, Reshevsky, Capablanca i Flohr. Tokom rata Fine je rijetko igrao ozbiljan šah, gotovo nikada protiv svjetske konkurencije. Woodger (2004) bilježi samo 140 formalnih partija koje je Fine odigrao na američkim prvenstvima i drugim turnirima tokom ratnih godina. Fine je, međutim, četiri puta uzastopno osvajao godišnje Prvenstvo SAD u brzopoteznom šahu (10 sekundi po potezu) od 1942. do 1945., s impresivnim ukupnim rezultatom od gotovo 95 posto.
Fine se zainteresovao za psihologiju i na kraju je stekao doktorat iz te oblasti na Univerzitetu Južne Kalifornije. Ostatak svog života posvetio je prvenstveno praksi psihoanalize u New Yorku. U svom radu zadržao je snažan frojdovski naglasak, čak i nakon što su Frojdove ideje o mnogim pitanjima bile odbijene ili radikalno revidirane od strane njegovih kolega. Psiholozi koji su se bavili šahom često su u šali govorili da je njegov odlazak s šahovskog bojnog polja bio gubitak za šah, a u najboljem slučaju remi za psihologiju. Pozvan je da igra na meč-turniru koji je FIDE organizovala 1948. godine kako bi odredila nasljednika svjetskog prvaka nakon smrti Aljehina, ali je odlučio ne učestvuje, uglavnom zato što se želio posvetiti novoj profesiji. Ipak, te godine učestvovao je na turniru u New Yorku, gdje je osvojio prvo mjesto bez poraza, sa 4½ poena prednosti ispred Najdorfa, dok su Pilnik i Euwe bili daljnjih 4½ poena iza. Nekoliko mjeseci kasnije odigrao je meč od osam partija protiv Najdorfa (+2, -2, =4) koji je završio neriješeno.
Godinama nakon toga, Fine je povremeno posjećivao Šahovski klub na Manhattanu kako bi igrao brzopotezni šah protiv vrhunskih igrača. Neke od njegovih brzih partija protiv Bobbyja Fischera uključene su u zbirke Fischerovih partija. Fine je napisao nekoliko izuzetno jasnih i autoritativnih knjiga o šahu: Basic Chess Endings (1941), The Ideas Behind the Chess Openings (1943) i Practical Chess Openings (1948) posebno se ističu. Takođe je napisao više od desetak drugih šahovskih knjiga, od kojih su neke nastale u koautorstvu. Njegova monografija The Psychology of the Chessplayer (1956/1967) iznijela je osnovno frojdovsko viđenje motivacija za privlačnost prema šahu.
(Nastaviće se)