
2006 New in Chess Alkmaar
44.nastavak
Tako da je pad često mnogo bolnije prepoznati u šahu nego u drugim sportovima, gdje samo tijelo donosi presudu jer ne može da izdrži opterećenje koje je podnosilo bez napora u mladosti.
U julu 2003. godine Kasparov je izjavio da „moji poslednji, daleko od najboljih rezultata, po mom mišljenju, nemaju nikakve veze sa mojim godinama.“ Kasparov je tada imao četrdeset godina. „Najveća razlika između mene sa dvadeset i mene sa četrdeset godina je u kosi na mojoj glavi. Tačnije, u njenoj boji i sjaju.“ Teško je ne složiti se sa ovom izjavom, ali razlika, naravno, nije toliko u kosi koliko u tome šta se nalazi ispod nje. Gledajući unazad na put koji je prešao i objavljujući svoje povlačenje iz šaha, Kasparov je morao da prizna: „Sjećam se nekih od sjajnih partija koje sam odigrao i da sam bio veoma, veoma uzbuđen prije partije. Osjećao sam da ogromna energija bjesni u meni.“
Nažalost, ovo je prošlost. Potpuno je očigledno da starija osoba gubi sposobnost koncentracije.
Kada je Karpov napunio pedeset godina, bilo mu je teško priznati da su godine objektivan faktor. „Ne osećam se staro, još uvijek imam dovoljno energije. Jedina razlika između mene sa trideset i mene danas je u tome što sam tada uvek bio u vrhunskoj formi, a sada je moja forma promijenljiva: ponekad je dobra, ponekad nije.“ Ali promjenjiva forma koju je Karpov naveo takođe je posljedica starenja. Svi šahisti koji imaju hrabrosti da se suoče s činjenicom da su njihovi uspjesi iza njih, žale zbog gubitka motivacije, povećane iscrpljenosti, problema s koncentracijom, želje da igraju sigurno i čuvaju energiju.
Nakon pedesete godine, Milan Matulović, koji je bio jedan od najagresivnijih velemajstora svog vremena, počeo je zatvarati igru pri najmanjoj opasnosti, stvarnoj ili zamišljenoj: njegovo čitavo biće opiralo se sili koja je djelovala protiv njega tokom same igre. Šamkovič se žalio na isto to na kraju svog života, objašnjavajući zašto je počeo nuditi remije u ranim fazama partije: „Nije to do mene, to je moj mozak koji se protivi, kaže – daj mi odmor.“
Sposobnost da se nosi sa stresnim situacijama opada, kao što pokazuje primjer Jurija Averbakha. Averbakh je imao pedeset godina kada je igrao protiv Češkovskog u polufinalu nacionalnog prvenstva. „Bio sam u vremenskoj oskudici u veoma oštroj poziciji, moja zastavica je bila blizu pada,“ sjeća se Averbakh. „Razmišlja o svom potezu. Odlučim da popijem kafu i uzmem termos flašu koja je stajala pored mene na stolu. Pogledam svog protivnika i vidim kako su mu oči širom otvorene – zbunjen je! Ispostavilo se da sam uhvatio šahovski sat i pokušavam da otvori poklopac…“
Nakon tog polufinala, shvatio sam sve: starost! Niko nije uspio da izbjegne to, a sada je došao i red na mene. I odlučio sam da prestanem sa praktičnom igrom.
„Čak se i način razmišljanja mijenja,“ veruje Boris Gulko. „Gubiš povjerenje, a samopouzdanje je karakteristika mladosti i veoma važna profesionalna osobina. Ponekad, tokom partije, u glavi ti se javi sramotna misao: zašto ne bih ponudio remi da sačuvam više snage? Takve misli nikada ranije nisu bile ni zamislive.“ Ovo je sasvim prirodan proces; kada se približiš pedesetoj, sve počinje da se pogoršava postepeno – krv, tkiva, vid, zubi. Da ne pominjemo nervni sistem šahiste, koji je nosio ogroman teret od djetinjstva.
Stepenice života bile su jedna od najpoznatijih tema u Srednjem vijeku. Na lijevoj strani, na njenom početku, mala beba se penje na prvi stepenik. Na sledećem je tinejdžer, zatim mladić, a na vrhu, čovjek u punoj snazi. Još nekoliko stepenica i… sivi, krivi starac podiže nogu da siđe sa poslednje stepenice – u grob.

Anatolij Lein: „Prije, ideje su mi odmah padale na pamet, sada je sve što imam u glavi – glupost.“

Juri Averbah (lijevo), u razgovoru sa Borisom Spaskim na Keresovom memorijalu u Talinu, 2006. godine. Averbah je prestao da se bavi aktivnim šahom nakon što je u vremenskoj gužvi pokušao da odvije šahovski sat umesto svoje termos flaše.
Ako proučimo šahovske stepenice prošlosti, posebno iz prošlog veka, one otprilike odgovaraju opštem uzrastu. Plemićki nastrojeni, bradati Štajnic osvojio je titulu svjetskog šampiona sa pedeset godina. Filozof Lasker je držao titulu 27 godina. Metodični Botvinik, koji je mogao da programira samog sebe, postao je šampion sa 37 godina. Ali ako bismo postavili šahovske stepenice na početku 21. vijeka, vidjeli bismo da se na njih penju mali dječaci i djevojčice, a na samom vrhu su uglavnom tinejdžeri i mladi ljudi.
-Nastaviće se-