Genna Sosonko: Pametni Čip iz Sankt Peterburga i druge priče iz prohujale šahovske ere – Genna Adonis (40.nastavak)

2006 New in Chess Alkmaar

40.nastavak

Ovo je bila čista izmišljotina s moje strane, ali za novinare i javnost ovakva priča bila je mnogo zanimljivija od detalja o Sicilijanskoj odbrani. Nakon što je priča ponovljena u štampi mnogo puta, postala je dio Ivančukove biografije. „Zabavno je, ali potpuna besmislica,“ komentarisao je sam junak priče kada su ga o tome pitali prije nekoliko godina. Ta izjava prošla je nezapaženo kod novinara, i nedavno sam ponovo vidio svoje objašnjenje Ivančukovog ponašanja u španskom šahovskom časopisu. Tako se piše istorija.

Slava, barem ona koju šahisti mogu imati, ponekad dolazi u neobičnim oblicima. Tokom turnira u Tilburgu 1977. godine, jedan od najboljih restorana u gradu osmislio je poseban meni s jelima nazvanim po šahistima. Na meniju su se našla jela poput Jastoga Karpova sa ​​šparogama i raznim umacima, Svinjski kotlet Hort pripremljen u šljivovici i ukrašen šunkom, te velika činija Islandski sladoled Olafsson sa toplim čokoladnim prelivom.

Meni je uključivao i moje „specijalno jelo“: Žablji bataci Sosonko u brendiju s mješavinom egzotičnih začina, čija imena nisam mogao pronaći ni u najdebljem francuskom rječniku. Jednog dana, odlučio sam večerati u tom restoranu, naručio žablje batake i na kraju obroka priznao da sam „ja to jelo“. Međutim, umjesto željenog efekta, sve što sam postigao bilo je da sam morao potpisati desetak menija uz račun koji su mi donijeli.

Priča je odličan primjer kako humor i neobične situacije obogaćuju iskustvo šahovske zajednice.

Jednog dana, dok sam šetao ulicama Amsterdama, jedan čovjek koji mi je išao u susret iznenada se zaustavio, pogledao me direktno u oči i, gestikulirajući kao da prstom zavrće nešto oko sljepoočnice, drugom rukom napravio pokret kao da pomiče šahovsku figuru. Kimnuo sam glavom potvrđujući njegovu pretpostavku, a on je, zadovoljan što ga memorija nije iznevjerila, nastavio svojim putem.

Otprilike u to vrijeme, u porodici jednog amsterdamskog ljubitelja šaha živjele su dvije mačke, nazvane po šahistima — Donner i Sosonko. Donner je uginuo ubrzo nakon što je preminuo Hein Donner, a ni Sosonko nije mnogo duže poživio. Zanimljivo, govorilo se da su mačke imale potpuno različite karaktere. Važno je napomenuti da se slava šahista uglavnom širi unutar krugova ljudi koji su sposobni da cijene njihovu umjetnost, odnosno među ljubiteljima šaha. Da u svijetu šaha postoje samo šampioni, ne bi bilo nikoga ko bi mogao objektivno ocijeniti njihovu igru. Upravo zato me iznenađuje kada vidim koliko su slavni šahisti ponekad arogantni i puni prezira prema svojim obožavaocima— ljudima koji su jedini sposobni da prepoznaju i cijene njihov talenat i vještinu.

Slava ima i svoje negativne strane. Ponekad postane neophodno ući u razgovor s potpunim strancima koji očekuju neku korist od vas. Otprilike jednom godišnje dobijem poziv od majke jedne djevojčice koja igra šah (sada ima 12 godina). Oni su iz Minska, a u Holandiju su se preselili prije otprilike osam godina i žive u južnoj nizozemskoj provinciji Limburg.

„Molim vas, oprostite,“ obično počne majka, „ali moja Lenočka je opet uzrujana. Pobijedila je na regionalnom prvenstvu, ali su joj dali staru, izblijedjelu pehar-kantu, zbog koje je neugodno čak i držati je u rukama.“ Ovo opisuje i paradoks slave: ne samo da donosi poznanstva sa strancima nego često dolazi i s nepredviđenim zahtjevima i frustracijama onih koji vas idealizuju.

Zar poznati velemajstor ne misli da je ovo jednostavno diskriminacija? I zar ne bi mogao nazvati nacionalnu šahovsku federaciju i založiti se za talenat koji nije dobio priznanje koje zaslužuje? „Ovo je već sedamnaesti pehar,“ nastavlja majka, „tako da će Lenočka imati šta da pokaže svojim unucima kada postane baka…“

Na to odgovaram ljubazno, ali odlučno, da više ne igram šah, nemam kontakt sa šahovskom federacijom i ne znam ništa o juniorskom šahovskom sistemu u zemlji. Možda to nije sasvim istina, ali ovakav odgovor, koji završava svaku daljnju raspravu, jedini je primjeren u takvim situacijama. Ovaj odgovor pokazuje koliko ponekad može biti iscrpljujuće nositi se sa slavom, jer ona često donosi očekivanja i zahtjeve koje nije moguće ili nije mudro ispuniti.

-Nastaviće se-