FM Dragan Popadić
Popadić o Žaretu
Jugoslav Žarković je sa porodicom iz Splita došao u Tivat, onih ružnih devedesetih godina. Tako je počelo naše druženje i trajalo je sve do njegove smrti. Družili smo se i porodično, pa smo on, njegova supruga Ranka, moja supruga Slavica i ja često igrali jamb. Žarkovići su živjeli u iznajmljenom stanu u Dumidranu, nedaleko od moje kuće. U našem šahovskom klubu smo odigrali mnogo partija. Na prvenstvu Tivta on je bio prvi, ja drugi. Međusobna partija, nakon velike borbe, završena je remijem. Izgubio sam formular, ali sjećam se da je bila Kraljeva indijka i da mi je žrtvovao konja na b5, da bi uzeo i onog pješaka na d6.
Njega je bilo teško pobijediti. Sjećam se koliko sam bio ponosan kad sam osvojio turnir u Bijeloj sa skorom 11 iz 11. On je bio drugi sa 10 poena. Mnogo je pušio. Kad sam ga pitao zašto to radi, kratko je odgovorio: „Navika“. Bio je veliki stručnjak za radare, jedan od najvećih u bivšoj Jugoslaviji. Pričao mi je da u to vrijeme u Jugoslaviji postoje samo četiri vrhunska stručnjaka za radare. On je bio jedan od te četvorice.
Iznenada se razbolio i otišao u bolnicu na preglede. Kad se vratio, rekao je da je sve u redu. Na žalost nije bilo. Ubrzo nas je napustio.
Onako visok, namršten, nije odavao utisak da ima dobru dušu. A bio je divan čovjek. Mrgud sa velikim, iskrenim srcem. Često ga se sjetim, a nekad obiđem i grob na gradskom groblju Brdišta u Tivtu.
Dragan Popadić, Tivat