Istorija, psihologija, tehnike, šampioni, svjetski rekordi i važni mečevi
Eliot Hearst i John Knott

44.nastavak
Džordž Koltanovski
Iako su uspjesi Džordža Koltanovskog (George Koltanowski) kao igrača bili najviše vezani za igranje šaha „naslijepo“, on je bio i izuzetno poznat među američkim šahistima zbog mnogih uloga koje je preuzimao u promociji šaha u Sjedinjenim Američkim Državama.
Napisao je brojne knjige o šahu, a njegova dnevna šahovska kolumna u San Francisco Chronicle-u trajala je nevjerovatnih 52 godine zaredom (oko 19.000 kolumni!). Bio je voditelj redovnih radio i televizijskih emisija o šahu, više puta direktor U.S. Open turnira, i ključna ličnost u uvođenju izuzetno popularnog švajcarskog sistema kao metode parovanja igrača na velikim takmičenjima. Koltanovski je postao predsjednik Šahovske federacije SAD-a, dobio titulu međunarodnog sudije, a u svojim starijim godinama bio je prihvaćen kao „dekan američkog šaha„. Bio je šoumen i sjajan pripovjedač, koji je svoje česte redovne i „naslijepo“ egzibicione partije (po njegovim riječima, „dao sam ih na hiljade“) začinjavao šalama i ohrabrujućim komentarima prema protivnicima. Često se nazivao „lutajućim šahovskim trubadurom“.

Pored svog igranja naslijepo, osvojio je šampionat Belgije 1923., 1927., 1930. i 1936. godine; učestvovao je na Šahovskim olimpijadama tri ili četiri puta (dva ili tri puta za Belgiju, jednom za Sjedinjene Američke Države); bio je kapiten američkih olimpijskih timova u Luganu, Švajcarska, 1968. godine i u Nici, Francuska, 1974. godine, te je bio ko-kapiten američkog olimpijskog tima 1970. godine u Siegenu, Njemačka. Bio je dobar, ali ne i vrhunski igrač u igri ’preko table’. Ipak, igrao je dovoljno dobro da 1950. godine dobije titulu međunarodnog majstora i da bude proglašen počasnim velemajstorom 1988. godine. Osim dvije partije koje je igrao za Sjedinjene Države na Olimpijadi 1952. godine u Helsinkiju, njegova posljednja redovna turnirska partija navodno je odigrana na U.S. Open turniru u Pittsburghu 1946. godine, gdje je eliminisan u preliminarnom dijelu. Često je tvrdio da je mogao igrati bolje, s više energije i originalnosti, kad je igrao naslijepo nego kad nije. U svojim spisima i izjavama pokazivao je ono što je Hans Ree (2000., stranica 81) nazvao „kavalirskim odnosom prema tačnim činjenicama“, zbog čega ga je Edward Winter (1996., stranice 159–160) oštro kritikovao. Autori ovog rada su također primijetili mnoge nedosljednosti, neutemeljene tvrdnje i greške u njegovim spisima; neke od važnijih će biti istaknute. Ipak, možda nijedan pripovjedač ne može biti uspješan bez malo pretjerivanja ili uljepšavanja, a Kolty (kako su ga od milja zvali njegovi mnogobrojni navijači) očigledno nije mogao odoljeti ovoj sklonosti u knjigama i komentarima koje je pisao o svojoj šahovskoj karijeri i šahu naslijepo uopšte.
Džordž Koltanovski rođen je 17. septembra 1903. godine. Gotovo uvijek je navodio da je rođen u Antwerpenu, Belgija, iako Ree (2000) primjećuje da je Koltanovski u jednoj od svojih knjiga naveo da je rođen u Istočnoj Evropi. Postoji glasina da je tokom života koristio anglicirano ime „Colton“. Umro je u San Franciscu 5. februara 2000. godine.
S obzirom na to da je Koltanovski vjerovatno održao daleko više simultanki naslijepo i odigrao više partija naslijepo nego bilo koji drugi igrač pomenut u ovoj knjizi, njegov život od preko 96 godina mogao bi se koristiti kao argument da šah bez pogleda na tablu nije štetan za zdravlje! Međutim, ovo pitanje će biti obrađeno manje pojednostavljeno na kraju drugog dijela. Koltanovski je na mnogo mjesta opisao svoje uvođenje u šah naslijepo, ali možda je najživopisniji opis onaj koji je napisao za britanski časopis Chess u oktobru 1936. godine, godinu prije nego što je oborio Aljehinov rekord od 32 simultane partije naslijepo odigravši 34 partije u Edinburghu, Škotska. Naučivši da igra šah od svog oca sa 14 godina, Koltanovski je imao „slatkih sedamnaest“ kada je sa prijateljem, šahistom, otišao na Univerzitet u Gentu da gleda kako srpski igrač Branko Čabrić igra dvije partije naslijepo.
Koltanovski piše:
„Mislili smo da je to nemoguće. Smatrajući se veoma pametnim, pitali smo da li možemo igrati na dvije table protiv Čabrića. Nismo vjerovali igračima tamo i mislili smo da bi sve to moglo biti namješteno, s unaprijed uvježbanim partijama. Na naše iznenađenje, prihvaćeno je, a na još veće iznenađenje, našli smo se u problemima gotovo od samog početka. Ne mogu se sa sigurnošću sjetiti ishoda, ali mislim da su obe partije završile remijem i znam da smo imali velikih poteškoća da ne izgubimo. Bili smo impresionirani i zapanjeni! Kasnije sam pitao Srbina kako je naučio igrati naslijepo. ‘Prilično lako’, odgovorio je. ‘Jednostavno sam nacrtao šahovsku tablu na plafonu svoje spavaće sobe. Svako jutro kad bih se probudio, odigravao sam otvaranje na toj tabli u svojoj mašti i ubrzo sam otkrio da mogu vizualizovati tablu zatvorenih očiju i prolaziti kroz čitave partije.'“
(Nastaviće se)