
2006 New in Chess Alkmaar
24.nastavak
U bijeloj noći u Lenjingradu u maloj javnoj bašti u blizini Stanica metroa Moskovskiye Vorota, Zhenya Ruban upoznao je mladog metalca iz fabrike Kirov. Podijelili su bocu votku i malo topljenog sira.
Napravili su veliku galamu i skandal u parku pa su posmatrači pozvali policiju koja ih je povela. Radnik je pokazao kajanje, za sve je okrivio votku i obećavši da se to više nikada neće ponoviti i pušten je uz kauciju, dok je Ženja počeo da se raspravlja sa policijom pa je osuđen i zatvoren zbog nedoličnog ponašanja.
Ruban je bio pušten posle nekog vremena i poslan u naselje, što je bila vrsta polu-slobode. Kada je njegova kazna završila, vratio se u Bjelorusiju i ponovo počeo da igra na turnirima. Oduzeli su mu titulu majstora, ali ga nisu diskvalifikovali, jer bi diskvalifikacija zahtijevala objašnjenje, a to se nije moglo zapisati ni u kakvoj odluci. Tako da službeno nije bio diskvalifikovan i vlasti mu nisu zabranile nastup na prvenstvu republike. Došli su do apsurdnog kompromisa: stanovnik Grodnja mogao je igrati na bjeloruskom prvenstvu, ali izvan konkurencije.
Pretekao je drugoplasiranog majstora Vladimira Veremeičika za pola poena i osvojio ovo prvenstvo. Sastanak šahovske federacije republike nakon njegove pobjede bio je buran. Mnogi su željeli da se titula šampiona dodeli Rubanu, ali je bilo i žestokog protivljenja. Na kraju je prevladao stav majstora Veresova. On je rekao: „Šta vi mislite? Želite li da takva skandalozna osoba postane šampion republike? Razumijete li kako će nas gledati nakon ovoga? U komitetu, i svuda? Ne, ovo ne može!“ I Veremeičik je proglašen šampionom. Ruban je prikupio dokumente i poslao zahtjev u Lenjingrad, tražeći podršku od federacije tog grada, gdje je bio šampion, kako bi podržali njegovu peticiju za vraćanje titule majstora.
Potrebni papiri su bili ovjereni od strane komiteta fabrike u kojoj je Ruban radio. Rasprava o pismu se odigrala u kancelariji Nauma Khodorova, direktora Čigorinovog kluba. „Šta da radimo, drugovi?“ upitao je Khodorov. „Kako je radni kolektiv podnio zahtjev, moramo im dati neki odgovor.“ Tišina. „Šta mislite, šta da radimo? Ne znate? Evo šta!“ povikao je Khodorov, zgužvavši pismo i bacivši ga u kantu za smeće.
Sam Ruban je nekoliko puta putovao u Lenjingrad i želio je tamo da ostane. Za to mu je bila potrebna dozvola za boravak, jer sovjetski građani nisu smjeli slobodno da se sele gdje žele. Pokušao je da nađe posao kao čuvar, kako bi bar dobio privremenu dozvolu boravka za prve mjesece. Takođe je pokušao da organizuje fiktivni brak, što je već jednom prethodno pokušao, ali oba pokušaja su bila neuspješna, pa se Ruban morao da vrati u Belorusiju. „Moraću da živim ostatak života u vašoj močvari“ uzdahnuo je Ženja kada se vratio u Grodno. Nikada mu nisu vratili njegovu majstorsku titulu. U imeniku šahista koji je izašao 1983. godine u Sovjetskom Savezu, ime Ruban je jednostavno izostalo: nije postojao šahista tog imena.
Ženja nije mogao da nađe posao bilo gdje: na takvoj osobi je stajala neizbrisiva mrlja. Bio je označen, a na slobodi je ostao izopšten. Na kraju je našao posao kao bolnički redar u mrtvačnici, a potom je uspio da postane osvjetljivač u Ruskom dramskom pozorištu. Rekao je nekolicini poznanika da je napisao dramu. Drugi kažu da je pisao kriminalne romane. Iako su u pozorištu shvatili da reflektorima upravlja filozof i pisac, i tretirali ga s poštovanjem, kao i obično, postojala je određena distanca između Rubana i drugih, te nije imao bliskih prijatelja. Bliska povezanost, a naročito prijateljstvo sa takvom osobom, ostavljalo bi pečat i na drugoj osobi i nije moglo doneti ništa dobro. S vremena na vrijeme, susretao bi se s prezirom, podsmjehom i podrugljivim izrazima, koji nisu uvek ostajali iza njegovih leđa.
Nekoliko godina pred kraj 1970-ih dobio je novu kaznu, dvije godine, i ponovo su ga poslali u logor. Zatim su ga ponovo protjerali. Gde god je Ruban živeo – u Čiti, Kostromi, Volkovyssku – igrao je šah i postao šampioni svih tih gradova.
Kada se vratio u Grodno, neko vrijeme je radio kao instruktor u šahovskom klubu, ali nije dugo ostao jer je otpušten zbog pijanstva. Ali on je nastavio da dolazi u klub i tamo bi sjedio čitav dan, čitajući knjige koje je pozajmio iz gradske biblioteke. Filozofija, umjetnost, kriminalni romani, sve do čega je mogao da dođe. Mladim bjeloruskim šahistima koji su sreli Rubana ostao je u sjećanju kao neko čije znanje o filozofiji i književnosti nije imalo premca u čitavoj republici; izdvajajući se iz opšte sive mase, Ruban im je djelovao kao rudnik informacija.
-Nastaviće se-