
2006 New in Chess Alkmaar
15.nastavak
„Još uvijek sanjam o Talju“, kaže Timman, „i nije iznenađujuće, jer je bio tako harizmatična osoba. Jednom, nakon što je Miša umro, sanjao sam da igramo na nekom turniru u Holandiji. Prije poslednjeg kola bio sam na diobi prvog do trećeg mjesta. Talj je bio daleko iza i nije mogao da pobijedi na turniru. U poslednjem kolu igrali smo međusobno. To je bila mirna varijanta u Slavenskoj odbrani. Imao sam jasnu prednost, odigrao sam potez kraljicom i ustao sa stola. Kada sam se vratio, video sam da mi je dodjeljen poraz i da je Talj već popunio svoj formular. Odbio sam da potpišem svoj formular ili da mu čestitam. Kako sam izlazio iz sale, rekao sam Talju da sam potpuno zaboravio šta se desilo na kraju partije, a on mi je odgovorio sa osmjehom: ‘Nakon što završi koncert, Zhiganov se ne bi ničega sjetio.’
Iako nikada nisam čuo to ime, pretpostavio sam da je Zhiganov neki muzičar, i rekao sam da je možda Zhiganov bio gluv zbog muzike ili pod uticajem droge. Na kraju smo došli do sale, sjedili u uglu, i Talj je počeo da prelistava telefonski katalog na nekom skandinavskom jeziku, možda švedskom. Tada se pojavio Gufeld i ne sećam se ničega posle toga.“
Na turniru Interpolis u Tilburgu 1983. godine, u partiji protiv Timmana, uspio sam da dođem do bolje završnice: crni kralj je bio zarobljen na polju u uglu table, a njegov centralni pion bio je veoma slab. Šest poteza kasnije, Timman je predao. Nakon analize partije, složili smo se da, iako je crni mogao da odigra nešto bolje, bijeli je imao veliku prednost. Sledećeg dana za doručkom u hotelu, Jan mi je rekao da je u snu otkrio divan izlaz za crnog. Kada se probudio, požurio je do šahovske table da bi vidio otvorenim očima da je ono što je sanjao zapravo bilo stvarno.
Artur Jusupov, rusko-njemački velemajstor, često je doživljavao trenutke uvida u šahovske pozicije čak i nakon što je partija završena. Prisjeća se situacija kada je, tokom intenzivnijih godina svoje karijere, njegov um nastavljao da radi na pozicijama dok je spavao, tražeći rješenja koja su mu promakla tokom igre. Ovaj fenomen se i danas dešava nakon teških simultanki. Jusupov navodi konkretan primjer iz igre protiv Kotroniasa u Bundesligi, gdje je imao bolju lovčevu završnicu, ali je osjećao da je njegov protivnik propustio šansu. Iako je tokom partije imao neku ideju, nije imao dovoljno vremena da je istraži, a partija je završila remijem. Međutim, te noći je njegova intuicija bila ispravna: pobjeda je bila moguća, a Jusupov je pronašao rješenje u snu.
Ovo pokazuje koliko šah može duboko prodrijeti u misli igrača, s rješenjima koja ponekad izlaze na površinu dok spavamo, jer podsvijest nastavlja da obrađuje partiju.
Lev Alburt je takođe jednom tokom partije u prekinutoj poziciji vidio potez u snu, a drugi put je u snu otkrio fantastičnu priliku u jednoj od glavnih varijanti Aljehinove obrane. „Iz iskustva sam znao da bi mi sljedeće jutro ta ideja mogla potpuno nestati iz pamćenja, pa sam se probudio usred noći, izvukao iz kreveta i zapisao ono što sam sanjao. Iako sada ne mogu reći da li je to stvarno bio san ili je to bio onaj opušteni stanje kada mislite da spavate, ali zapravo niste, kada neki kutak u vašem umu još uvijek radi.“ Gotovo svi ljudi s kojima sam razgovarao o svojim noćnim šahovskim vizijama pomenuli su ovo osjećanje „budnog sna“.
Iz mojih vlastitih šahovskih vizija mogu se sjetiti samo jedne koja mi je došla od negdje od Lenjingradskog majstora Evgenyja Kuzminikha, predanog istražitelja Schara-V on Hennig Gambita. Tokom partije imao je naviku da iz svog džepa izvadi krišku limuna umotanu u maramicu i dok je njegov protivnik razmišljao o svom potezu, odlazi sa strane i senzualno je sisa. Tako sam ga zatekao i u snu dok sam igrao na turniru u Ženevi 1977. Freud bi vjerovatno dao neku drugu interpretaciju mom snu, ali sjećam se da sam u kiselosti i gorkosti limuna vidio upozorenje. I zaista, sljedeći dan, igrajući protiv Larsena, završio sam u neugodnoj završnici sa teškim figurama i nisam uspio spasiti partiju.
Zatim sam sanjao o prekinutoj poziciji u kojoj sam vještim potezom uspio osvojiti važan tempo s pomicanjem krajnjeg pješaka. Potez nije bio previše komplikovan, a ‘drugi ja’, gledajući originalnog mene u istom snu, bio je čak iznenađen što nisam ranije pronašao tako jednostavnu ideju. Buđenje je bilo uznemirujuće za obojicu. ‘Stvarni ja’ brzo je shvatio da spasavajući potez nije moguć: u stvarnosti, pješak je već bio na polju na koje je stigao u noćnoj viziji.
Kompjuter ne sanja. Njegov čelični um nikada se ne umara i ne treba odmor. U nevjerovatnim programima kvantnog računara budućnosti svi će se nijansirani aspekti pozicije izračunati, a procesori će biti dizajnirani tako da mogu obraditi stotine miliona poteza u sekundi; ovi procesori će sve dublje ulaziti u tajne igre, dosežući sam njezin kraj. Ali do tada, čovjek je još uvijek u igri i uvijek se može skloniti u svoje noćno utočište, gdje iznenađujuća ideja koju nije vidio tokom igre luta u uličicama njegova uma i može iznenada zasjati. Tamo, u tom utočištu, možete razgovarati s Aljehinom, igrati partiju s Laskerom ili Taljem, ili vidjeti svoju majku koja vas je davno naučila kako igrati šah.
-Nastaviće se tekstom o Ludeku Pachmanu–