Autor: Natalija Marjančik

– Čini se da, kao što u olimpijskom sportu postoji WADA, tako bi i u šahu trebalo osnovati agenciju „Antičiter“ („Agencija protiv varanja“)?
Vladimir Kramnik– To je apsolutno potrebno. Predložio sam FIDE-u osnivanje takve agencije, ali za to su potrebna određena finansijska sredstva, a za sada niko nije spreman da se time bavi.
Ako povučemo paralelu s dopingom, ovdje postoji ključna razlika. Doping samo pruža prednost, ali ništa ne garantuje. Ako ste mnogo slabiji od protivnika, svejedno ćete izgubiti. U šahu, međutim, varanje pruža stopostotnu garanciju rezultata. Vi upravo sada možete uključiti šahovski motor i bez problema me pobijediti.
U takvim okolnostima, vjerovati statistici Chess.com-a da na njihovoj platformi ima samo 1-2% varalica jednostavno je smiješno. Ne poznajem nijednog šahistu koji barem djelimično vjeruje u to. Ako uzmemo, na primjer, e-sportove, tamo su sprovedena ozbiljna istraživanja. Prema različitim podacima, u raznim igrama se kreću procjene od 20 do 40% ljudi koji se barem povremeno služe prevarama.
Kako Chess.com, skoro ništa ne radeći, može biti siguran da je ta brojka kod njih 1%?
Trenutno zajedno s malom grupom radim na novom sistemu za borbu protiv varanja. On se temelji na vrlo preciznoj matematici i nekim drugim novim tehnologijama koje za sada ne mogu otkriti.
Ali čak i sada, na osnovu rada koji smo već obavili, moguće je u roku od godinu dana razviti moćan digitalni sistem koji bi uhvatio 99% varalica.
– Kako to funkcioniše?
Vladimir Kramnik– Ako analizirate sve podatke, igrače možete podijeliti u tri kategorije. Prva kategorija su ljudi koji igraju pošteno. Kod njih nema statističkih anomalija niti osnova za bilo kakve sumnje. Ova grupa je brojčano najmanja.
Druga grupa je prelazna. Kod njih postoje sumnje, ali još uvijek nije moguće sa sigurnošću reći da varaju. Potrebno je dalje posmatrati. Većina igrača spada upravo u ovu kategoriju.
I treća grupa – tu postoji apsolutna, stopostotna sigurnost da je riječ o varalicama. Nikakvi drugi scenariji nisu mogući. U ovu grupu spada oko 10% igrača. Njih bih odmah banovao, bez ikakvih rasprava.
Priča o Ševčenku i telefonu: „Varanje je zavisnost“
– Hajde da pričamo o partijama uživo. Nedavno je na ekipnom prvenstvu Španije rumunski velemajstor Kiril Ševčenko uhvaćen s telefonom u toaletu. Vi ste ga odavno sumnjičili. Objasnite, koja je bila svrha tolikog rizika, posebno na ne baš prestižnom turniru, bez velikih novčanih nagrada?

Vladimir Kramnik– To je vrlo česta greška – pokušavati u postupcima varalice pronaći zdrav razum ili neku logičnu motivaciju. Koliko je osoba uopšte racionalna? Mi često radimo stvari jednostavno zato što nam tako dođe.
Postoje dva ključna faktora koja podstiču pojavu varalica.
1.Nekažnjivost.
Šahisti nisu naročito bogati ljudi. Na primjer, uzmimo igrača sa rejtingom iz druge stotine. On mora mnogo da radi, svako putovanje na turnire je stresno, i to često o njegovom vlastitom trošku. Umjesto toga, može sjediti kod kuće, uložiti minimalan trud i obezbijediti stabilan prihod.
Jedina stvar koja ih u tome može spriječiti jeste ozbiljna prijetnja da će biti uhvaćeni, osramoćeni i diskvalifikovani na duži vremenski period. Kada ljudi vide da se čak ni u najočiglednijim slučajevima ništa ne dešava, to ih dodatno motiviše da nastave.
2.Zavisnost
O tome je govorio još Igor Rausis, kojeg su prije nekoliko godina uhvatili sa telefonom u toaletu.

Varanje izaziva zavisnost, lako se na njega naviknuti, a veoma teško ga se poslije odreći. Jednom-dvaput pokušaš, a onda možda i sam više to ne želiš, ali ipak opet ideš i gledaš u taj telefon. To je slično kao kockanje ili druge vrste zavisnosti.
Ispravno ste primijetili da za Ševčenka nije bilo ni finansijskog ni nekog drugog smisla da vara na tom turniru. Ali čovjek ipak ide i čini potpuno sulude stvari: skriva telefon u toaletu, zapisuje neke bilješke…
Tu nema smisla tražiti racionalnost, jer šah je dvoboj, to je adrenalin, i mnogo toga se zasniva na egu. Zamislite: mnogo radite, a i dalje gubite, ne možete preći na viši nivo, vaše ambicije trpe. I onda se pojavi jednostavan način koji rješava sve probleme.
Jednom probate, osvojite turnir, zaradite novac, pa to ponovite još jednom. I onda bez toga više ne možete. Problem je u tome što što češće koristite računarski program, to više degradirate kao šahista. To je pravi „sindrom povlačenja“: bez telefona počinjete igrati lošije nego ranije.
https://www.sports.ru/chess/blogs/3283408.html
-Nastaviće se-