Genna Sosonko: Pametni Čip iz Sankt Peterburga i druge priče iz prohujale šahovske ere -Morfejeva varijanta (12.nastavak)

2006 New in Chess Alkmaar

12.nastavak

Morfejeva varijanta 

Svi šahisti prošlosti i sadašnjosti slažu se u jednom: dobar san – „bistra glava“ – garant je uspjeha. „Prekid sna je prvi znak nervne iscrpljenosti“, kaže Boris Spaski. „Shvatio sam da gubim meč sa Fišerom 1972. godine kada sam počeo gubiti san. Budio bih se oko šest ujutro, prevrtao se i nisam mogao dugo da zaspim. Sposobnost da očuvate svoju energiju i efikasno je trošite velika je umjetnost. Živci osiguravaju snagu i izdržljivost koje su od vitalne važnosti za šahistu, a nervna iscrpljenost je najgori neprijatelj šahiste.“

Turnir u Sankt Peterburgu 1914. godine poklopio se s završetkom studija budućeg velemajstora Grigorija Levenfiša. Odlučio je spojiti oba zadatka, drastično smanjujući svoje sate sna. „Kvalitet vaše igre opada, a nervni sistem se nepodnošljivo iscrpljuje“, upozorio je Levenfiš mlade šahiste kad je bio stariji. „Nikoga nije briga što ste došli na partiju iscrpljeni i zbog toga izgubili.“

„San je izuzetno važan za šahistu“, rekao je Mihail Botvinik. „Kad sam bio mlad, spavao sam odlično, ali tokom trećeg međunarodnog turnira u Moskvi 1936. bilo je toliko vruće, a ulice su bile stalno bučne, da sam gubio san. Ali, imao sam 25 godina i mogao sam dobro da igram  usprkos nedostatku sna, prisiljavao sam se da igram.“ Kada sam razgovarao s Botvinikom u Tilburgu 1993. godine, Patrijarh je već imao preko osamdeset godina. Rekao mi je da je posljednjih godina sve teže uspijevao osigurati dovoljno sna. „Pa šta radim? Ležim mirno i analiziram nešto satima.“

Šta? „Bilo šta što mi padne na pamet, na primjer, Francusku odbranu. Nedavno sam razmišljao o tome da ako u trećem potezu razvijete skakača na e7, onda kasnije – u zavisnosti od okolnosti…“

U San Lorenzu 1993. godine Timman je kao bijeli izgubio od Shorta u varijanti izmjene Španske partije. „To je bila odlučujuća partija u polufinalu Svjetskog prvenstva,“ prisjeća se Jan, „a prethodnu noć gotovo da uopšte nisam spavao. Sjećam se teškog osjećaja dok sam izlazio da igram. Iskustvo mi je govorilo da sve zavisi od toga – intuicija prije svega. Um vam nije pod vašom kontrolom, vi ste druga osoba.“ „Deset godina kasnije, u Wijk aan Zee, izgubio sam dobijenu partiju protiv Radjabova. To je na mene imalo toliko jak uticaj da nisam mogao da spavam do kraja turnira.“

Priličan broj jakih velemajstora učestvovao je na prvenstvu Moskve u ubrzanom šahu 2003. godine.
Aleksej Dreev je pobijedio, sa tri i po poena prednosti ispred drugoplasiranog. „Spavao sam fantastično prije turnira i glava mi je savršeno radila,“ objasnio je pobjednik svoj uspjeh.

Ne možete biti potpuno odmorni ako vam je san prekinut, ali za šahistu postoji još strašniji neprijatelj: nesanica.
Još je Hipokrat davno istakao da je stalna nesanica znak približavanja delirijuma i opisao je kao vrlo loš predznak. Ako, imajući to na umu, razmislimo o šahistima s psihološkim problemima poput Milesa ili Vitolinša, koji ponekad nisu spavali danima, možemo samo zamisliti koliko im je bilo nevjerovatno teško igrati šah.

Naravno, možete posegnuti za tabletama za spavanje, ali često to platite teškom glavom ujutro, pa lijek može biti gori od bolesti. „Pokušavao sam nekoliko puta da uzimam tablete, ali ima nešto neprirodno u tome, to je već na neki način poraz. Da bih ublažio napetost kada bi dostigla vrhunac, razmišljao sam o pokušaju sa hašišom, ali nikada se nisam na to odlučio,“ kaže Jan Timman. Kao mehanizam odbrane protiv umora, um zahtijeva trenutni san.

Korčnoj se prisjeća da bi Spaski, dok je bio mlad, iznenada rekao dok su analizirali: „Izvinite, moram malo izaći,“ kako bi se, nakon kratkog sna, vratio osvježen. Ili bi se jednostavno sklupčao na sofi u istoj sobi.

San prije partije je tema za sebe. Svaki šahista ima svoje navike i preferencije.
Botvinik bi legao prije partije, „ali nisam spavao, samo bih ležao, jer dok ležiš, niko ti ne upada s glupim pričama.“ Viktor Korčnoj je veliki pobornik spavanja prije partije. „Ako ne možete da spavate, korisno je makar malo leći i zatvoriti oči,“ kaže.

Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, dok sam bio Korčnojev asistent, jedna od mojih dužnosti bila je da telefonskim pozivom označim kraj majstorovog popodnevnog dremeža. „Viktore, vrijeme je,“ rekao bih intonacijom: ustajte, gospodine, važni poslovi vas čekaju, kao što je sluga grofa Saint Simona svako jutro budio francuskog filozofa.

Gata Kamsky je uvijek spavao prije partije. Na jednom od turnira u Dos Hermanasu, njegov otac je održao strastveni govor u odbranu spavanja prije partije, koristeći Veselina Topalova kao opravdanje, jer je i on uključivao ovaj postupak u svoju dnevnu rutinu. Loek van Wely je takođe nedavno preuzeo ovu naviku, ali većina šahista mlađe generacije su noćne ptice. Oni ostaju budni do kasno za šahovskom tablom (a naravno i za računarima), do tri ili četiri ujutro, i bude se oko podneva, što im ostavlja taman dovoljno vremena za užinu i možda kratku šetnju prije partije.

Morfej, bog snova, u drevnoj umjetnosti bio je prikazivan kao starac s krilima. Ljudi su letjeli na njegovim krilima u noćni svijet snova i maštarija. Tamo su se iznenađujući događaji ispreplitali na neobičan način, nemoguć u našem dosadnom stvarnom svijetu, a često bismo susretali ljude koji su odavno umrli. Prošlost i budućnost prestaju postojati, gradovi niču bez zamisli bilo kojeg arhitekte, a mi se tamo nalazimo bez potrebe za putovanjem. Ljudi koji igraju šah prenošeni su na krilima Morfeja u svijet igre drvenih figura.

(Nastaviće se)