Šah naslijepo – Richard Réti (sa osvrtom na Borisa Kostića) (31.nastavak)

Istorija, psihologija, tehnike, šampioni, svjetski rekordi i važni mečevi

Eliot Hearst i John Knott

31.nastavak

Neke manje poznate izvore koristimo prvenstveno za zanimljiv materijal o njegovoj karijeri u igranju šaha naslijepo, od kojih je nekoliko tekstova napisao Réti lično. Godinu prije svoje smrti, Réti je objavio članak (Rotterdamsch Schaacknieuws, april 1928) o tome kako se kao mladić obučavao da igra šah naslijepo i koliko je smatrao da je ta praksa bila važna u njegovoj brzoj transformaciji iz prosječnog 16-godišnjeg amatera u mnogo jačeg igrača. Na početku članka primjećuje da ljudi koji nisu šahisti, pa čak i vrlo slabi igrači, obično gledaju na igranje naslijepo kao na neku vrstu crne magije. Očigledno, kaže dalje, to nije tačan prikaz, ističući da svaki veliki majstor može igrati partiju naslijepo i da, po njegovom mišljenju, jedva da postoji neka razlika između igre naslijepo i regularnog šaha. Kaže da većina majstora razvija tu sposobnost kao posljedicu svog šahovskog znanja i često su iznenađeni što mogu igrati naslijepo bez većeg napora. Ipak, smatra da bi bilo bolje naučiti igrati bez gledanja na tablu u ranoj fazi razvoja šahovskih vještina. Vjeruje da bi metode koje je koristio na početku svog šahovskog usavršavanja trebalo više usvojiti i popularizovati, te da svaka razumno inteligentna osoba može naučiti da igra naslijepo u relativno kratkom roku, što toj osobi daje dodatno samopouzdanje i dokaz da napreduje u igri.

Zatim opisuje metode koje je koristio, a koje su bile posredno inspirisane njegovim prvim opažanjem igrača koji igra naslijepo. (Najbolji šahisti naslijepo, poput Blackburna, Aljehina i Koltanowskog, takođe su bili impresionirani igrom naslijepo još u ranoj dobi.)

Réti je otkrio da mu jednostavan pokušaj igranja naslijepo nije uspijevao: pravio bi nepravilne poteze i zaboravljao da su određene figure već zamijenjene i više nisu bile na tabli. Uvijek je zapisivao svoje poteze kako bi ih kasnije mogao provjeriti na regularnoj tabli. Iako je imao samo 16 godina, osmislio je vlastiti sistem koji ga je, prema njegovim riječima, u roku od nekoliko mjeseci podigao s prilično slabog nivoa na nivo vrhunskog igrača u klasičnom šahu. Posmatrajući regularnu tablu, pažljivo je bilježio odnose između različitih polja, lokacije i broj polja na dugim i kratkim dijagonalama te tačke njihovih presjeka. Na osnovu nečega što je pročitao, mentalno je podijelio šahovsku tablu na četiri manja kvadranta i proučavao njihove pojedinačne karakteristike, kao i njihov međusobni odnos. Zatim je pokušavao vizualizovati čitavu tablu, posebno boje različitih polja (svijetla ili tamna) i tačke presjeka dijagonala, kolona i redova. Mentalno je dodavao figure, jednu po jednu, i vizualizovao polja koja su kontrolisale s različitih pozicija. Vježbao je, na primjer, sa jednom crnom i jednom bijelom figurom postavljenom bilo gdje na svojoj mentalnoj tabli, testirajući svoju sposobnost da odredi kako bi svaka od njih mogla biti pomjerena kako bi napala drugu, pri čemu je u početku uvijek provjeravao tačnost na regularnoj tabli.

Zatim je vježbao jednostavne završnice, kao što je matiranje crnog kralja bijelim topom i kraljem iz različitih početnih pozicija na šahovskoj tabli u mislima. Réti je mentalno dodavao sve više figura dok na kraju nije stigao do stvarne početne pozicije u pravoj partiji. Kada bi igrao regularnu partiju, zapisivao bi poteze, a zatim bi pokušao da istu partiju odigra mentalno. Zatim je proučavao različita otvaranja, sa i bez šahovske table, a na kraju i čitave  partije iz knjiga. Tvrdio je da je naučio mnogo više iz ove vrste prakse, radeći oko dva sata dnevno tokom dva do tri mjeseca, nego što bi dobio igrajući ili proučavajući klasične partije godinama. Postao je vrlo jak igrač. Naravno, malo bi šesnaestogodišnjaka imalo strpljenja za takvu vrstu prakse, iako vjerovatno neki mladi šahisti današnjice provode barem toliko sati dnevno proučavajući najnovije detalje otvaranja na svojim šahovskim računarima. Rétijev metod treninga uključivao je provjeru pouzdanosti njegove sposobnosti igre naslijepo tako što bi naknadno odigrao istu partiju na običnoj šahovskoj tabli. Zato je teško precizno odrediti koliko je njegov napredak bio rezultat same igre naslijepo, a koliko drugih aspekata njegovih metoda (na primjer, jednostavno postajanje veoma upoznatim s partijama koje su odigrali velemajstori).

Ali, kao što ćemo vidjeti, slične tehnike su preporučivali velemajstori za napredak u klasičnom šahu i koristile su se u šahovskim školama u bivšem Sovjetskom Savezu, kao i kod trenera na drugim mjestima.

(Nastaviće se)