Genna Sosonko: Pametni Čip iz Sankt Peterburga i druge priče iz prohujale šahovske ere -Jakov Nejštadt u 80. godini (11.nastavak)

2006 New in Chess Alkmaar

11.nastavak

Njegovo ime na koricama  knjige obećava čitaocu ne samo susret sa pedantnim tekstom, povremeno začinjenim humorom, već i rezultat pažljivog, temeljno provjerenog analitičkog rada. U prvom tomu Kasparovljeve nove knjige, Nejštadtovo ime pominje se 25 puta, a koliko puta se na njega aludira!

Ne sjećam se kada sam prvi put sreo Nejštadta, ali vjerojatno je to bilo početkom šezdesetih u Lenjingradu. Kad god bih došao u Moskvu, viđali bismo se, a ja sam posjećivao Nejštadtov dom na Puškinskoj, a zatim i na Tishinskoj. Posljednji put bilo je prije mog emigriranja iz Sovjetskog Saveza u kolovozu 1972., tačnije drugog avgusta, kada sam došao u Moskvu na nekoliko sati da dobijem vizu, i tada smo se oprostili, kao što to biva u takvim okolnostima, zauvijek. Dobro se sjećam naše šetnje bulevarima, pepela koji je prekrivao grad – te godine bio je požar u šumama blizu Moskve – i našeg oproštajnog ručka kod Nejštadta. Srebrna kašika koju su mi dali za sreću obavila je svoj posao tako dobro da je čuvam do danas. Kasnije, početkom sedamdesetih, kada sam po prvi put osvojio Prvenstvo Holandije, Nejštadt je našalio igrom riječi: Sosonko je Sosonko je osvojio  ‘Holandske’ visove.

Nejštadt kakvog su ga poznavali svi u šahovskom svijetu (gore) i kao devetnaestogodišnjeg poručnika u Drugom svjetskom ratu (dolje)

Autor u svom ‘bivšem životu’ s Nejštadtom u Centralnom šahovskom klubu, Moskva, 1968.

Za čitaoca koji nikada nije upoznao Nejštadta, mogao bi ostaviti utisak da se radi  o izuzetno druželjubivom tipu, ekscentričnom šaljivdžiji sa bezbrižnim i veselim karakterom. To ne bi bilo potpuno tačno. To je zato što je njegov analitički rad, njegovo pisanje, njegove knjige, njegov kreativni proces – i uvijek su bili – glavni cilj njegovog života. Ova posvećenost uvijek zahtjeva ozbiljan pristup radu, koncentraciju i sposobnost da se ne troši energija na trivijalnosti. Takođe, u svakodnevnim susretima sa ljudima često izražava svoje mišljenje, ne brinući se da li će ga sagovornik cijeniti ili ne. Nisu svi u stanju da se nose sa tim, i Nejštadt je prekinuo kontakt sa značajnim brojem ljudi, privremeno ili trajno. Može da se uvrijedi, može da uvrijedi, može da se naljuti, povremeno viče ako mu se mišljenje drugih čini neprikladnim ili netačnim.

Nejštadt je živi rudnik istorije, anegdota, incidenata, događaja, sjećanja na ljude, skica. Za mnogo toga sam dužan njegovoj memoriji, uključujući moje priče o Klubu na Gogoljevskom bulevaru (vidi New In Chess 2002/2) i mnogim drugim temama. Njegovi prijatelji, poznanici i rođaci pokušavaju ga uvjeriti da napiše svoje memoare. Nejštadtov 17-godišnji unuk, koji često posjećuje svoje bake i djedove, nakon što je čuo njegove ratne priče, uzdahnuo je: „Djede, slušaj, zašto sve ovo ne zapišeš, toliko je zanimljivo.” I zaista – zašto ne? Putanja Nejštadtovog života prolazi kroz nekoliko era. Kroz njegovo moskovsko djetinjstvo, rat sa šrapnelima na oficirskoj uniformi iz 1942. godine, godina koja će mu zauvijek ostati u sjećanju, zloslutno vrijeme kraja četrdesetih i početka pedesetih, njegove naredne decenije u šahu, pune susreta sa poznatim ličnostima i knjiga koje je napisao, sve do života u Beer-Shevi, prepunog kreativnosti, godina koje su ga dovele do dobi koju ne postižu svi.

Ne možete smisliti prikladniji opis od posljednjih stihova iz klasične priče Nos Gogolja, autora od kojeg je Nejštadt posudio svoj upečatljiv profil: „Ali ipak, kad se o tome razmisli, stvarno ima nešto u svemu ovome. Šta god ko rekao, takve stvari se dešavaju u ovom svetu; rijetko, ali se dešavaju.“ Tokom nedavnog posjeta Moskvi, njegovi prijatelji i kolege bili su zapanjeni njegovim elegantnim, mladalačkim izgledom, njegovim smirenim ponašanjem i načinom na koji je sačuvao smisao za humor. Nismo svi isti kako starimo.

U čast Nejštadtovog rođendana, Ripol Classic objavljuje njegovu novu knjigu o Steinitzu. Znam da je njegova prva knjiga o prvom svjetskom šampionu, koja je izašla pre četvrt vijeka, postala obavezna literatura za mnoge generacije šahista. Nekoliko godina prije svoje smrti, Vilhelm Steinitz je rekao: „Ja nisam šahovski istoričar, ja sam sam dio šahovske istorije, koji niko ne može da ignoriše.“ O novoj knjizi mogu reći samo ovo: niko ko je zainteresovan za temelje na kojima naš sport počiva, ne može da ignoriše Nejštadtovu knjigu o Steinitzu.

Ove godine je izašla još jedna Nejštadtova knjiga: Greške u otvaranju i poučne kombinacije. Ovo je zapravo udžbenik sastavljen potpuno od vrlo kratkih partija, uz detaljne bilješke i kritiku grešaka u otvaranju, analiziranih iz savremenog ugla. Uz klasike, u ovoj knjizi nalaze se i prilično nepoznate partije (bar za mene). Na primjer, postoji analiza njegove vlastite poučne pobjede nad Aivarsem Gipslisom u Lovčevom otvaranju, sa turnira u Rigi 1955. godine. Na samom kraju knjige autor piše: „Analiziranje grešaka velikih majstora otkriva mnoge tajne ove igre, pomažući vam da lakše otkrijete i iskoristite greške svog protivnika, kao i da ‘izdržite udarac’, da se nosite sa sopstvenim greškama,“ završavajući sa ohrabrujućim: „To se dešava svima.“

Jakov Isajevič Nejštadt (Yakov Isayevich Neishtadt) je napunio 80 godina. To se ne događa svima. To se ne događa tek tako. Dragi Jakove Isajeviču! Želim ti zdravlje i još mnogo kreativnih godina!

-Kraj teksta o Nejštadtu, nastaviće se tekstom Morfejeva varijanta (po Morfeju bogu sna iz grčke mitologije)-