
68. nastavak
Aronian mi je bio nevjerovatno težak protivnik, i naučio sam nekoliko stvari pokušavajući se nositi s njegovim stilom igre. Isto tako i s Carlsenom i Caruanom. Kada te neko pobijedi, moraš priznati da je on jako vjerovao u svoju poziciju, baš kao što si ti vjerovao u svoju. Kada se taj rezultat ponovi nekoliko puta, postaje jasno da postoji nešto u protivnikovoj konceptualnoj procjeni pozicija što ti ne razumiješ. Nije da nešto griješiš, već da se tvoj protivnik bolje osjeća u svojoj poziciji i uspijeva je igrati bolje od tebe.
U suštini, svaki igrač koji predstavlja izazov u stilu i onaj protiv koga imaš loše rezultate, prisiliće te da se prilagodiš i promijeniš. Sposobnost da to učiniš je neprocjenjiva za rast i kontinuitet.
Takođe obično pažljivo analiziram kako sam se izvukao u partiji protiv igrača koji me nisu često pobjeđivali, i pokušavam da shvatim šta sam mogao uraditi da ispravim te greške. Ponekad primijetim da se dobro snalaze u područjima u koja ja nikada nisam zalazio, pa tada proučavam ta područja kako bih usvojio nova otvaranja i istražio varijante koje nisu dio moje prirodne igre. Takva istraživanja su mi uvijek nudila veze i odgovore. Kao u svakom sportu, tako i u životu, u šahu učenje mora biti konstantno – ne samo novi materijali, već i svježe metode učenja.
Ako moram izdvojiti jednu vrlinu koja me pratila tokom svih godina igranja šaha, to je znatiželja. Mora postojati spremnost da učite stvari u kojima niste dobri ili za koje ste mislili da niste dobri. Taj proces neizbježno uključuje određeni stepen „odučavanja“, a spremnost za to je izuzetno važna. Ako vaš način rada ne funkcioniše, ako se držite samo za svoje zaključke to će vas sputavati. Morate doći do korijena problema kako biste napravili proboj, jer je moguće da ono što ste mislili da znate zapravo nije tačno.
Odučavanje je možda najteža stvar, ali neophodno je. Svako znanje, ako se ne ažurira, postaje beskorisno.
Ponekad, kada me šah počne frustrirati, kada prođem kroz niz loših rezultata ili se nađem u nepravednim situacijama, ili se osjećam kao izopštenik — poput pregovora koji su se odvijali u Pragu 2002. kako bi se ujedinio podijeljeni šahovski svijet — bio sam u iskušenju da potpuno napustim scenu: sport, turnire i sve što ima veze sa igranjem šaha. Bez sumnje da svaki sportista prolazi kroz slične nemire. Vjerovatno je karakteristično za uspješne sportiste da padnu u iluziju da potpuno kontrolišu ono što rade, ali nije zdravo pretpostavljati da kreativno ispunjenje može doći samo od toga da budete rangirani kao broj 1.
Dolazi trenutak kada shvatite da će vas strast, a ne savršenstvo, nositi naprijed. Morate imati nešto što vas pokreće, nešto prema čemu ste strastveni i što vam ne bi smetalo da radite cijeli život. A u suštini, istina je da volim igrati šah. To je taj topli, poznati osjećaj kojem se uvijek vraćam.
U „Klasi starih momaka“ — Gelfand, Kramnik i ja — Kramnik, najmlađi među nama, bio je prvi koji je krenuo u penzionerski život. Kaže mi da je sada zauzetiji nego ikad i da nema vremena da razmišlja da li mu šah nedostaje. Zbog toga se pitam da li ću uspjeti izbaciti šah iz misli kad mu se pridružim „s one strane“. Šale o starcima, koje smo obožavali kad smo bili mladi, vratile su nam se godinama kasnije. Gelfand i ja bismo se smijali do suza zbog tih šala, dok jednog dana nismo užasnuto pogledali jedan drugog i zapitali se šta ćemo raditi kad napunimo 30. Danas, sa 50 godina, i ta šala je ostarjela.
Sada smo u sportu zbog radosti igranja, a ne zbog jurnjave za rangom; zbog susreta sa sijedim prijateljima i igračima koji su dovoljno stari da nam budu sinovi, u hodnicima turnira ili naspram nas s ostarjelim licima; zbog toga da svijetu kažemo da i dalje volimo dobru borbu; i zbog poneke titule na koju imamo srećeu da naletimo, zbog koje nam se želudac prevrće, srce osmjehuje, a glava lebdi.
Kada se osvrnem, neke od najveličanstvenijih počasti tokom moje karijere nisu dolazile s velikih podija, već iz najneočekivanijih izvora. Prvi put kada sam se osjećao umjereno poznatim bilo je na Goodricke turniru u Kalkuti 1992. godine, kada su me okružili obožavaoci tražeći autogram. To je bilo nakon što sam pobijedio sovjetske igrače na turniru u Reggio Emiliji u decembru 1991.
Zatim se dogodio čuveni trenutak odmah nakon što sam postao profesionalni igrač. Na putovanju vozom za Keralu, jedan dobronamjerni gospodin koji je sjedio pored mene upitao me šta radim za život. Kada sam odgovorio da igram šah, nasmijao se i rekao da to nije sigurna karijera. „Osim ako nisi Viswanathan Anand“, zaključio je. Saslušao sam ga i mudro kimnuo glavom, ne priznavši da sam ja osoba o kojoj govori. Taj kompliment i danas mi je veoma drag.
(Nastaviće se)