Genna Sosonko: Pametni Čip iz Sankt Peterburga i druge priče iz prohujale šahovske ere -Jakov Nejštadt u 80. godini (8.nastavak)

2006 New in Chess Alkmaar

8.nastavak

Jakov Nejštadt u 80. godini

Jakov Isajevič Nejštadt (Yakov Isayevich Neishtadt) rođen je i odrastao u Moskvi. Već je znao da igra šah kada ga je otac odveo na prvo kolo Drugog međunarodnog turnira 1935. godine. Godinu kasnije, u foajeu bioskopa Art na Arbatskom trgu, sreo je visokog, vitkog tinejdžera. Jaša Nejštadt imao je trinaest godina i četvrtu šahovsku kategoriju, dok je Jurij Averbah imao četrnaest godina i već je bio treća kategorija. Obojica su pripadali onoj staroj Moskvi dvadesetih i tridesetih godina, o kojoj danas možemo čitati samo u memoarima.

Nejštadt je bio rođak pisca Viktora Ardova, u čijem je moskovskom domu Ana Ahmatova uvijek odsjedala kada bi dolazila iz Lenjingrada. Među ostalim gostima bili su Boris Pasternak, Dmitrij Šostakovič, Mihail Zoščenko i vrlo mladi Josif Brodski.

Nejštadt je bio u istoj školi kao i njegov prijatelj i vršnjak Jaša Estrin, a 1938. godine igrali su jedan protiv drugog u meču školskog šampionata. Iako su bili približno iste šahovske snage, Nejštadt je uspio uvjerljivo pobijediti svog imenjaka. Trideset pet godina kasnije, Nejštadt je Estrinu poklonio ogromnu čokoladnu medalju, specijalno naručenu za njegov 50. rođendan, s čokoladnim natpisom: „ZA SKROMNOST“. Do tada je Jakov Borisovič Estrin bio vrlo poznata ličnost u ruskim šahovskim dešavanjima. Nabrajanje svih njegovih titula u šahu na tabli i dopisnom šahu, titula sudije i priznanja, a da ne pominjemo knjige objavljene na raznim jezicima o kojima je često govorio s uživanjem, zauzelo bi više od jedne stranice.

U proljeće 1941. godine Jaša Nejštadt osvojio je prvu šahovsku kategoriju, a 17. juna održana je njegova matura uz dodjelu diploma i večernju šetnju po Moskvi. Njegova mladost završila je tačno pet dana kasnije, kada je počeo rat. Sa nepunih osamnaest godina, Jakov Nejštadt postao je kadet u pješadijskoj akademiji, a šest mjeseci kasnije mladi poručnik već je bio komandir voda na frontu.

Šta je to značilo 1942. godine teško je danas objasniti, ali samo nedjelju dana kasnije mladi poručnik dobio je unapređenje nakon što je komandir njegove čete poginuo.

Harkov, Krivij Rog i Kirovograd su imena gradova koja su za Nejštadta i milione mladića njegove generacije, koji su odmah nakon škole obukli uniforme, označavala povlačenja i pokušaje izlaska iz okruženja, prelazak rijeka u ledeno hladnoj vodi do vrata i besane noći.

I smrt. Smrt koja je stajala tik uz tebe svaki sat, birajući onoga ko je samo minut ranije uspravno stajao u rovu ili, pod unakrsnom paljbom, skočio za tobom u krater koji su ostavili artiljerijski projektili. Smrt koja je našla njega, a tebe za sada poštedjela. Ovo je bila jedna od brojnih Nejštadtovih epizoda s fronta. Dva puta je ranjen, drugi put u proljeće 1944. godine, tokom pokušaja njegove divizije da pređe rijeku Prut.

Nekoliko mjeseci Nejštadt je bio komandir kaznene čete.

Čitav popis vojnika u ovoj četi, koji je morao biti više puta promijenjen, bio je kod narednika. On bi grafitnom olovkom precrtavao većinu imena nakon svake bitke. Nije bilo iznenađujuće da Nejštadt nakon rata nikada nije izlazio na Dan pobjede sa svojim saborcima, jer nije imao s kim da se pozdravi. 

Četvrt vijeka kasnije, direktor Moskovskog centralnog šahovskog kluba Viktor Baturinski svratio je u ured časopisa Šah u SSSR-u, gdje je Nejštadt tada radio, i ukorio ga: „Mladi ljudi ovdje se neuredno oblače, šteta… A vi, Jakove Isaijeviču, bili ste na frontu, služili ste u vojsci, pa zašto držite ruke u džepovima?“ 

Nejštadt je smireno saslušao ovu pridiku, a zatim hladno odgovorio: „Tamo gdje sam ja služio, nije bilo važno gdje držiš ruke.“ 

-Nastaviće se-