Anand: Mind Master (67. nastavak)

67. nastavak

Tata Steel šahovski turnir 2018. godine u Kalkuti bio je sličan. Igrati turnir u jednom indijskom gradu i provoditi vrijeme sa svojim kolegama – više indijskih kolega nego inače – bilo je terapeutsko. Često poželim da se više mečeva održava kod kuće, kako bi to postalo nešto uobičajeno; ne bi trebalo biti ovako posebno. Gledaoci u Kalkuti bili su zaista oduševljeni i takva atmosfera automatski inspiriše dobar nastup. Za ovaj turnir sam, takođe, odlučio da ne razmišljam previše i samo uživam u svojoj igri. Ponovo se sve svelo na jedan dan – dan koji je nadoknadio sve padove i razočarenja te godine.

Sve više osjećam da, baš kao kada sam bio mlađi i nisam mogao zamisliti kako će život izgledati kada budem stariji, sada mi se čini da imam malo sjećanja na to kako je bilo biti mlad i daleko uspješniji. Na kraju, pretpostavljam, sjećate se priča koje želite zapamtiti.

Tokom godina, prostor koji šah zauzima u mojoj glavi se promijenio. Ne zbog pažljivog planiranja, već zbog okolnosti. Bilo je faza u mom životu kada je šah bio sve. Čak i danas, kada je pozicija fascinantna, jednostavno ne mogu da je izbacim iz glave. Potpuno me preuzme, poput zagonetke koja čeka da bude riješena. Dio koji se značajno smanjio je koliko često i koliko dugo razmišljam o šahu. Sa promjenom prioriteta shvatate da ne možete biti toliko zaokupljeni sobom kao što ste nekada bili.

Na primjer, kada se vratim kući, više ne mogu da radim na način na koji sam to nekada radio. Ne mogu se zatvoriti u sebe satima jer imam sina koji želi provoditi vrijeme sa mnom. Pošto je Aruna uvijek putovala sa mnom i kasnije bila moj menadžer, nikada nisam morao birati između provođenja vremena s njom i igranja šaha. Ali s Akhilom je drugačije. Pitao sam se želim li da njegovo djetinjstvo prođe pored mene poput montáže i shvatio sam da kada provodim vrijeme s njim, to je jednako važno i za mene i za njega. Tako da oboje imamo naše rutine i naše zabrane korištenja ekrana.

Moj stav prema pobjedi i porazu se takođe promijenio. Ranije je uspjeh bio osovina oko koje se sve vrtjelo. Sada, kada pobijedim, primarna emocija je zahvalnost, a naučio sam i da se ne nerviram zbog loših rezultata. Shvatio sam da je briga poput mračne, slijepe ulice iz koje moram prirodno izaći.

Opet, iako želja za velikim pobjedama i titulama još uvijek postoji, više nisam opsjednut ni jednim ni drugim. To ne znači da ne težim uspjehu; samo da mi spoljašnji znakovi i okovi više nisu važni. To je skoro kao putovanje od opsesije do slobode.

Takođe sam postao tolerantniji i oprostio sebi, shvativši da se neuspjeh mora dešavati. Bez toga je nemoguće  igrati šah. Kroz godine i različite faze mog života i sporta, preispitivao sam i redefinisao svoje ciljeve, pažljivo razmatrajući stvari na koje i dalje mogu biti fokusiran i opsjednut. Nije lako priznati, ali jasno mi je da više nisam, ni izbliza, među trojicom najboljih igrača.

Element pragmatizma i svijesti o svojim trenutnim snagama je ključan da bi se održao na površini, inače možeš pasti u duboku očaj. Takođe sam sve više primijetio da su fluktuacije u mojim rezultatima prilično ekstremne, ili se dešavaju tokom bolnih, produženih razdoblja. Mogu imati užasne rezultate, zatim još nekoliko loših, a onda, gotovo kao iz vedra neba, brilijantnu pobjedu. Šablon koji se gotovo ponavlja. Zbog toga sam prilagodio svoj stav kako bih crpio osjećaj stabilnosti iz šire slike, a ne iz pojedinačnih događaja.

Moj tipičan odgovor sada na dugu pauzu ili niz loših rezultata jeste da ih koristim kao poticaj da naučim nešto novo, da sebi dam svjež impuls i istražim nepoznata područja. Generalno, trudim se da pogledam svoje nedavne partije i procijenim kako su se igrači oko mene nosili sa problemima sličnim onima koji su mene zadesili, te pokušavam da uključim njihova iskustva u svoju pripremu. U tome sam mnogo naučio od mlađe generacije igrača.

(Nastaviće se)