Anand: Mind Master (66.nastavak)

66. nastavak

Nekoliko dana kasnije, našao sam se kako sjedim nasuprot Carlsena na Svjetskom prvenstvu u rapidu u Rijadu. Bila je to deveto kolo, donja vilica mi je bila zategnuta, a mozak je vikao mojim rukama da se smire. Carlsen je igrao 33.Nc5, pretpostavljajući da ću forsirati remi. Nije bilo razloga da ja mislim drugačije. To je, zaista, bio zagarantovani remi. Očigledno, obojica smo vidjeli stvari koje nisu bile na tabli. Pogledao sam figure, uvjeravajući se da je remi zagarantovan bez obzira na sve, i odlučio da ne bi škodilo da malo skratim vrijeme. Dva minuta kasnije, mogućnost poteza lovac  f3 sa šahom pogodila me kao uragan. Bio sam dobijen. Pogledao sam u Carlsenovo lice i mogao sam reći da je i on to primijetio, možda se kaje što se našao u ovoj poziciji. Ponekad, kada ti ruka želi odigrati potez, a ne možeš više izdržati napetost, završiš tako da odigraš potez, čak i kada ti mozak pokušava reći da staneš. Između popuštanja iskušenju i davanja sebi vremena da razmisliš je trenutak koji odlučuje da li će partija biti običan remi ili čista  pobjeda.

Ranije, u svojoj partiji drugog kola protiv Leka, izveo sam brilijantan napad na njegovog kralja bijelim figurama, što mi je podiglo raspoloženje. Ubrzo sam se našao na diobi prvog mjesta sa Rusima Vladimirom Fedoseevim i Janom Nepomniachtchijem sa 10.5 poena, uz šest pobjeda i devet remija. Pobjeda od 1.5-0.5 protiv Fedoseeva u blic razigravanju pretvorila je brilijantan turnir u izvanredan. Bio sam neporažen u 15 brzopoteznih partija, plus dva doigravanja, i prešao sam od skoro propuštanja turnira do osvajanja titule Svjetskog prvaka u brzopoteznom šahu. Pitao sam se da li je sve to san – taj turnir je sam po sebi izbrisao lošu godinu ispunjenu još lošijim rezultatima.

Moj let za Keralu da se pridružim Aruni i Akhilu na odmoru koji sam napustio, bio je u 4 ujutro. Morao sam krenuti za aerodrom u Rijadu u 1 ujutro, promijeniti let za dva sata i ukrcati se na povezani let za Koči. Od aerodroma u Koči, do odmarališta je bila duga vožnja automobilom. Bio sam iscrpljen do kostiju, mentalno iscrpio sve svoje rezerve i bio sam siguran da ću prespavati čitavu vožnju, ali otkrio sam da sam bio toliko euforičan da bih mogao prošetati tu razdaljinu. Kada sam pročitao o Tajgeru Vudsu koji je prekinuo svoju 11-godišnju ‘sušu’ na Majors turnirima svojom pobjedom na Mastersu u Augusti u aprilu 2019. godine, mogao sam vidjeti paralelu sa mojom pobjedom u Rijadu.

Kada se dogodi nešto poput turnira kandidata 2014. u Hantij-Mansijsku ili Svjetskog rapid prvenstva 2017. u Rijadu, prijatan okus ostaje godinama. Kada razmišljam o nekim partijama koje sam odigrao na tim turnirima, povezujem ih s vrhunskim zadovoljstvom. Hantij-Mansijsk svakako nije bio lak, niti je Rijad bio lak. U oba slučaja nisam razmišljao o pobjedi. Kada osvajanje najviše titule nije na tvojoj listi obaveza, kada sve što tražiš su strategije preživljavanja, a zatim ostvaruješ fantastičnu pobjedu, ne možeš se oteti razmišljanju zašto je to u početku izgledalo nevjerovatno.

Bilo je toliko loših rezultata da sam se morao oprezno ponašati i ne smjeti da dozvolim da me ova jedna pobjeda opusti. Da sam čitavu godinu osvajao titule, a Rijad se dogodio kao šlag na tortu, bio bih u opasnom mentalnom stanju kad bih krenuo u novu godinu, lako bi mi bilo da ponovo zaboravim na sitne probleme. Međutim, rezultati prije Rijada spriječili su me da krenem tim putem.

(Nastaviće se)