
64. nastavak
PREŽIVJETI
OD DANAŠNJIH POBJEDA DO PERSPEKTIVE U BUDUĆNOSTI
Ne mogu se sjetiti kada sam se prvi put osjetio da sam star.
Nije bilo određenog trenutka koji me zamislio i ispunio hladnim strahom zbog dolaska još jednog rođendana. Pomoglo je što sam nosio teret anksioznosti vezane za šahovske nastupe još od tinejdžerskih dana. To me stanje uma nikada nije napustilo, čak ni kada sam bio na vrhu rejting liste ili osvajao uzastopne titule svjetskog prvaka. Stalni osjećaj da su svi i sve oko mene u stanju vrtloga, mijenjajući se i evoluirajući, činilo me je opreznim da ne zaostajem. Nije to bio strah koji izaziva drhtavicu, opsesivnog tipa, već onaj koji bi me natjerao da iskačem iz kreveta usred noći, širom otvorenih očiju zbog zamišljenog prodora u poziciji koja mi nije izlazila iz glave. Odmah bih uključio računar i grozničavo radio na tome. Nije tako ludo kako zvuči ako je šah glavni motiv vašeg života.
Kada ste mladi, lako je pripisati niz loših rezultata samo prekidima u performansima. Ali kako sam napredovao u srednje četrdesete, takva objašnjenja su postajala nevjerovatna. „Faza“ loših nastupa trajala je predugo, bez ikakvih uspona ili vrhunaca na vidiku. Najgore je bilo što sam se borio da se sjetim detalja – bilo je gotovo kao da su ispali iz moje glave poput Jenga kockica. Nikada prije nisam osjećao ovakav zastoj. Prvi put mi je palo na pamet da bi to ipak moglo biti nešto drugo.
Mrzim da priznam, kada ljudi oko mene beskrajno razgovaraju o godinama i njihovim efektima, podsvjesno završavam povezujući stvari kada mislim o sebi. Obično, kada pogriješim protiv mlađeg igrača, moji neuralni putevi doslovno se upale, signalizirajući: „Pogledaj! Rekli smo ti da to ima veze s tvojim godinama.“ Ovo sam osjetio kao ubod tokom meča za svjetskog prvaka protiv Karlsena u Čenaiju 2013. godine.
Nakon tog meča, izbjegavao sam sportske stranice novina kao kugu. Nisam želio da čitam objašnjenja koja su komentatori nudili za moj poraz, niti sam želio znati o ozbiljnim nekrologima koji su tvrdili da sam prošao svoj rok trajanja. Odlazio sam s šahovskih web stranica i prekinuo sve veze koje bi me obavijestile o događanjima u svijetu šaha. Nisam znao šta Carlsen radi nakon što me pobijedio. U stvari, između kraja novembra 2013. i kraja januara sljedeće godine, nisam znao šta bilo koji šahista radi. Nisam uključio šahovski program sve do februara 2014. Znao sam da je Aronian pobijedio u Wijk aan Zee u januaru te godine, ali nisam pratio partije. Na kraju su rezultati postali toliko fascinantni da sam počeo slučajno pregledavati njih. Uzeo sam sirove partije i počeo ih gledati, ali onda sam imao čudan osjećaj da bi se moje ime moglo pojaviti negdje u nekom kontekstu, pa sam odustao od svojih planova i ostao podalje.
Ubrzo sam shvatio da je najbolji način da se distanciram od tog mučnog osjećaja bio da promijenim sredinu i bacim se na turnir. Na London Chess Classic turniru, manje od mjesec dana nakon meča u Čenaiju, koji je bio prava katastrofa za mene, Kramnik mi je pokazao zašto bi preskakanje Turnira kandidata u Hanti-Mansijsku naredne godine bila loša ideja. Moj odnos s Kramnikom se znatno razvio od kada smo igrali jedan protiv drugog u Bonnu. Četiri mjeseca nakon tog meča, kada smo se ponovo sreli u teretani tokom Amber turnira, jednostavno nismo mogli prestati da razgovaramo. Nedavno je postao otac i očigledno smo obojica prešli preko meča u Bonnu.
Njegova dobrovoljna pomoć tokom mog svjetskog prvenstva 2010. godine protiv Topalova dodatno je ojačala naše prijateljstvo. Više nije bilo hitne potrebe da se gledamo kao zakleti rivali, jer su mladi igrači sa velikim rejtingom već popunjavali šahovsku scenu.
Logika koju je Kramnik koristio da me uvjeri da učestvujem na turniru bila je jednostavna: već sam dotakao dno i ništa što bih sada uradio ne bi moglo pogoršati situaciju. Bila je to moja šansa da budem na turniru gdje bih bio potpuno sam, bez ikakvog pritiska. Bio bih samo ja i moj šah. Čini mi se da sam uvidio smisao u onome što je govorio. Takođe sam shvatio da, za dvije godine, vjerovatno neću imati šansu da se kvalifikujem za Turnir kandidata čak i ako budem želio da igram. U životu ne možemo uvijek birati svoje trenutke. Ponekad se stvari odvijaju na drugačiji način.
Nisam se previše trudio oko priprema za Turnir kandidata i bio sam zaokupljen brigama o tome kako ću se nositi s ljudima ako ponovo loše odigram. Ali, nakon tri kola, osjetio sam mir. Pobijedio sam Aroniana bijelim figurama u prvom kolu, Šahrijara Mamedjarova crnim u trećem, i imao sam osjećaj da će ovo biti predivan turnir. Moja partija iz devetog kola bila je najljepša. Pobijedio sam Topalova, dok su Kramnik i Aronian izgubili svoje partije protiv Karjakina i Mamedjarova.
(Nastaviće se)