Anand: Mind Master (63.nastavak)

63. nastavak

Slijedio sam svoje instinkte o povratku za veliku borbu u devetoj partiji. Nije mi se htjelo predati bez borbe. Moj grad je organizovao fenomenalan događaj i osjećao sam ogromnu odgovornost da barem pružim dostojan otpor. Za ovu partiju odabrao sam 1.d4, a Carlsen se borio protiv skoro matnog napada na kraljevom krilu sa svojim slobodnim pješakom na daminom krilu. Ušli smo u duboko složenu poziciju, a propuštanje jedne odbrambene prilike ostavilo me bez izbora i morao sam da predam partiju.

Sa tri poena zaostatka, prelazeći u desetu partiju, znao sam da je gotovo. Propustio sam svoje šanse. Da sam uspio u nekoliko ključnih trenutaka, moja pozicija bi se poboljšala. Međutim, nedostajala mi je preciznost da iskoristim bolje pozicije kada sam se u njima našao. Bio sam blizu poboljšanju svoje igre, a onda se sve odužilo sa izgledom blago komplikovanog remija. Odbio sam remi varijantu, misleći da još uvijek imam malu šansu. To je bila fatalna greška, i odjednom sam postao nesretna žrtva. Nema načina da objasnim njegovo vođstvo od tri poena. Carlsen je jednostavno bio bolji igrač. Odigrali smo borbeni remi i prekinuli, a Carlsen je skočio u bazen hotela potpuno obučen u proslavi, dok sam ja otišao rano na spavanje te noći.

U roku od nekoliko mjeseci, on je dostigao istorijski rejting i premašio me za skoro 100 poena. Jedan od mojih glavnih problema tokom meča bio je mučan osjećaj da je publika došla da vidi drugog igrača, petostrukog svjetskog prvaka, a ne mene. Bilo je to sramotno. Na mnogo nivoa, osjećao sam se bespomoćno. Nakon što je druga partija završila remijem, već sam se osjećao beznadno. Nije mi se dalo da se brzo prebacim sa priprema koje smo radili – uglavnom u pogrešnom pravcu – i nisam mogao pronaći pozicije koje su mi se sviđale. Odlučio sam da, ako pokušam izvesti veliki udarac, trebam biti dobro pripremljen, čak i ako to znači gubitak vremena, umjesto polovičnog pokušaja i odlaska sa tri poena zaostatka. Odabrao sam da igram solidno u sedmoj i osmoj partiji. Mnogima se možda činilo da sam već odustao od meča, jer sam pravio relativno kratke, borbene remije iako sam zaostajao za dva poena. Što se tiče šansi za uspjeh, više me nije bilo briga za njih.

Samo sam osjećao da moram nešto uraditi. Nije bilo zabavno biti u tako jadnom stanju u svom rodnom gradu. Ako bih pobijedio partiju, barem bih imao o čemu razgovarati, ali ovdje sam morao bolno prolaziti kroz post-partijske interakcije s novinarima, dok su moje greške bile uvećane na ekranu ispred mene i tražili su objašnjenja za moje trenutke mentalnog zastoja. Pokušao sam da zatvorim oči i pretvaram se da se sve ovo dešava nekoj drugoj osobi. U isto vrijeme, takođe sam vidio neku vrstu pravde u svemu što se događalo. Niko nije bio kriv osim mene za to gdje sam završio.

Šah se neprestano razvija, jer oni koji ga igraju smišljaju nove načine za pristupanje starim problemima. Tada je mlada generacija igrača to radila izvanredno dobro. Ključ je biti spreman da ispraviš svoje slabosti kad god se pojave, te reagovati brzo i energično na probleme sa kojima se suočaš. To nije bilo ono što se dešavalo sa mnom. Bio sam toliko posvećen pripremama za mečeve za svjetskog prvaka da je bilo teško pronaći mentalnu energiju da razmišljam o tome šta uraditi drugačije, a kamoli to i realizovati.

Pored toga, tri meča za titulu koja sam odigrao u petogodišnjem razdoblju između Bona i Moskve bila su protiv igrača koji su otprilike bili mojih godina. Ono što sam propustio tokom tih godina bilo je suočavanje sa mladim, inventivnim igračima, koji bi me potisnuli izvan mojih granica.

Bio sam svjestan priča koje su se čule tokom meča – da se plašim Carlsena. To je nešto o čemu je čak i Kramnik pričao sa mnom prije meča. Ono što mu nisam rekao je da se nisam samo Carlsena plašio. Plašila me je pomisao da igram protiv gotovo bilo koga tada.

Aruna i ja smo se odjavili iz hotela Hyatt Regency u Čenaiju ujutro nakon što je remi u deseti partiji pretvorio moj status svjetskog prvaka u nešto iz prošlosti. Htjeli smo pobjeći što dalje od poznatog mirisa hotelskog lobija, čija se ponuda doručka sada utisnula u naše mišićne memorije, i apartmana u kojem smo proveli više od tri sedmice. Sve je to bilo kao izmaglica koja je održavala moju razočaranost svježom. Vratio sam se kući svom dvogodišnjem sinu s debelim nogama i sretnim osmijehom. Nije mu bilo važno što sam sada bivši svjetski prvak. Nije prigovarao o tome kako bih mogao izbjeći katastrofu, i volio bi me baš isto, čak i ako da sam najgori igrač na svijetu. Osjećao sam se kao da udišem gutljaje svježeg planinskog vazduha.

Te noći sam ležao u krevetu, trepćući u tami, slušajući Akhilovo tiho hrkanje. Mogao sam reći da je Aruna budna s druge strane kreveta.

„Znaš,” progovorila je u tamnoj tišini, „bez obzira na to koju titulu izgubiš, ovo što imamo ovdje u ovoj sobi, nas troje, uvijek će ostati.”

Bio je to prvi put nakon mnogo sedmica da sam osjetio kako se mi se na licu pojavljuje osmijeh.

(Nastaviće se)