„Shvatio sam – treba napraviti buku na putu“. Andrejkin o podmlađivanju šaha i meču godine  (7.nastavak)

Ruski velemajstor vidi jasnog favorita u borbi za šahovsku krunu

Piše: Nikolaj Kandišev

Novinar:  Da li ćete reći svojoj ćerki da je šah pakao i da nikad ne treba da se bavi tim?
Dmitrij Andrejkin:  Profesionalni šah nikome ne bih preporučio. Moja generacija je bila posljednja koja je uspjela da uskoči u ovaj voz. Za opšte obrazovanje, šah je sjajna igra. Do prvog, drugog razreda svaki dječak i djevojčica mogu da postignu dobar napredak.

Novinar: Šta šah donosi u pogledu opšteg razvoja?
Dmitrij Andrejkin: Igra je veoma specifična. Ne mislim da pruža veliki broj vještina koje bi se mogle primijeniti u svakodnevnom životu. Bile su debate između Kasparova i Ilona Maska. Mask je tvrdio da je šah prilično jednostavna igra. Ja bih ovdje stao na stranu Maska. Ipak, postoje određeni momenti koji su korisni za djecu. Prvo i najvažnije, to je odgovornost za vlastite postupke. Šah je individualna igra. Ti si jedini odgovoran za rezultat. U timskim sportovima uvijek možeš pokušati da prebaciš krivicu na svog saigrača. S aspekta komunikacije, stvari nisu tako očigledne. Na početku, možda pomaže u tome da djeca nauče kako da komuniciraju sa društvom. Ipak, treba razumjeti da je šah individualni sport. Što više se njime bavite, to možete postati veći individualista i egoista. To nije nepoznato.

Novinar: Ako biste morali da kažete samo jednu stvar koju najviše volite i mrzite u šahu, šta bi to bilo?
Dmitrij Andrejkin: Volim da pobjeđujem, ne volim da gubim. Uživanje u samom procesu sa godinama postaje mnogo manje. Gukeš je odustao, zaustavio je sat, pružili smo ruke, ja sam odahnuo. Pomislio sam: „O, super, pobijedio sam Gukeša!“ Sutradan, nakon partije sa Erigaisijem, emocija je bila potpuno suprotna.

Novinar:  Šta će se dešavati sa šahom za 10 godina?
Dmitrij Andrejkin: Dobro pitanje. Nisam razmišljao tako daleko. Ako govorimo o učenju šaha, ljudski mozak nije baš toliko dobar i pametan. Nikad niko neće zapamtiti sve do kraja. U tom pogledu, ne treba brinuti. Više imam pitanja u vezi sa ekonomijom. Ne mogu baš da zamislim kako će čitav zasićeni tržišni prostor postojati. Ako sve više i više profesionalaca dođe, kako će oni živjeti? Mogu da ‘rudare’ bitkoin, ali zarađuju samo dva centa dnevno, u tom slučaju. Trošiće se puno vremena, energije i električne energije. Bojim se da ćemo na kraju doći do tih 2-3 centa dnevno. Šah će i dalje postojati. Biće sve teži i teži, više remi partija.

Novinar: Kako se odmarate od šaha?
Dmitrij Andrejkin: To je veoma važno. Posebno na turniru. Ponekad počnem da osjećam kako mi mozak postaje opterećen šahom. To je veliki problem. Mjesec dana koji sam proveo na turniru, nisam mislio ni o čemu drugom. Ne mogu da shvatim kako neko može da se bavi profesionalno šahom čitav  život. Sa mojom psihologijom, ne bih stizao da se bavim drugim stvarima – jednostavno, da odgajam djecu. Moram da naučim da se distanciram. Sada je to da pogledam neki serijal ili da idem u šetnju sa prijateljima i razgovaram. Ali postoji i drugi problem…

Novinar:  Razgovori se uvijek svode na šah.
Dmitrij Andrejkin: Da, da, ili o globalnim pitanjima o budućnosti šaha, ili o konkretnim analizama današnjih partija. Ako govorimo o svakodnevnom životu, tu nema problema. Imam puno hobija. Volimo da idemo u planine, da se opustimo. Sa ženom popijem vino, razgovaramo uveče. Gledamo filmove. Šetamo sa djecom. Fudbal, opet, ima puno interesovanja. Od krajnosti do krajnosti. Možda je ovo moj problem. Na turnirima ne umijem da se opuštam, a u svakodnevnom životu ne mogu da natjeram sebe da puno radim i razmišljam o šahu.

Novinar: Da li ste navijač „Barselone“?
Dmitrij Andrejkin: Ne bih sebe nazvao navijačem. Više simpatišem tim. „El Klasiko“ sa 4:0 mi se baš dopao.

Novinar: Koji poslednji serijal ili film vam je ostao u sjećanju?
Dmitrij Andrejkin: Španski „Papirni dom“ (La Casa de Papel). Ima još jedan korejski, ali ga još nisam pogledao. „Ozark“ je takođe dobar. „Domovina“ – globalno velika, o svemu.

Novinar: Koje mjesto biste preporučili za posjetu?
Dmitrij Andrejkin: Ima puno interesantnih mjesta. Ono što je blizu nas, a i dalja mjesta. Prvo bi svako odabrao za sebe. Od egzotičnih mjesta, Rejkjavik mi se jako dopao. Priroda je prelijepa, gejziri su nevjerovatni. Takozvana „Zlatna ruta“, bliska šahistima, tu je i grob Fišera, na primjer. Kuba i Argentina su interesantne zemlje. Više puta sam bio u Kini, ima puno zanimljivih znamenitosti. Svijet je sam po sebi vrlo interesantan. Nekako sam primjetio da volim svijet i razne lokacije. Čak se više vežem za njih nego za ljude koji tamo žive. Ima mnogo takvih mjesta. Uvek možete doći u našu Rjazansku oblast. U Solotči su prelijepi šumski pejzaži. Ima i Paustovska staza za ekstremiste, nekih 30 km odavde, kroz močvare i borove šume.

Novinar: Top-5 šahista u istoriji?

Dmitrij Andrejkin: Po snazi – Karlsen, Kasparov i Fišer. Takođe bih dodao po intuiciji Korčnoja i Ivančuka.

Novinar: Ko od savremenih šahista, mladih genija, može da uđe u istorijski top-5?

Dmitrij Andrejkin: Gukeš, ako pobijedi u meču za šahovsku krunu i postane najmlađi šampion svijeta u istoriji. Erigaisi je sam po sebi interesantan tip, kao iz svemira. Momci koji ga bolje poznaju pričali su kako može da zaboravi stvari u hotelu. Živi i uživa od turnira do turnira. Kažu da je veoma otvoren i neobičan. Po karakteristikama genija, ako uzimamo u obzir, Alireza je nesvakidašnja ličnost. Uvek će se izdvajati od većine sive mase ‘radnika’. U mladom naraštaju ima mnogo interesantnih likova, za koje je zanimljivo gledati i navijati.

Izvor slike: FIDE
Izvor: „Sovjetski sport“

(Kraj)

https://www.sovsport.ru/chess/articles/osoznal-nado-poshumet-na-dorozhku-andrejkin-o-molodeyushhih-shahmatah-i-matche-goda

17.11.2024