Šah naslijepo – Johannes Zukertort (19.nastavak)

Istorija, psihologija, tehnike, šampioni, svjetski rekordi i važni mečevi

Eliot Hearst i John Knott

19.nastavak

Johannes Zukertort

Karijera Zukertorta u šahu je bila slična onoj od Blackburnea. Obojica su rođena u razmaku od godine dana, a šah su naučili igrati u kasnim tinejdžerskim godinama. Oba igrača su se isticala u standardnom šahu, kao i u igri „naslijepo“. Njihove pristalice su tvrdile da je svaki od njih bolji igrač „naslijepo“. Čini se da je Zukertort ostvario nešto viši procenat pobjeda, ali bez detaljne provjere svih njihovih partija, uključujući ocjenu kvaliteta poteza, snage protivnika, trajanja nastupa i uslova igre, teško je opravdati tvrdnju o nadmoći bilo koga od njih. Ono što se može reći je da su obojica bili vrhunski igrači „naslijepo“, čija su dostignuća u drugoj polovini 19. stoljeća bila bez premca, osim možda u usporedbi s Paulsenom.

Jedan od Zukertortovih poraza u igri „naslijepo“ dogodio se 1883. godine u Louisvilleu, Kentucky, protiv pukovnika I.M. Trabuea, tadašnjeg šahovskog prvaka Floride. Porazi u ovoj vrsti šaha mogu otkriti mnogo o igraču. U toj partiji, Zukertort je imao dobijenu poziciju, ali nije mogao izdržati kontranapad nakon što je njegov vlastiti napad oslabio.

Izvještaj o još jednom nastupu Zukertorta u igri „naslijepo“ iz 1883. godine, kada se suočio s 12 protivnika u Manhattan Chess Clubu u novembru, sadrži rijedak opis situacije u kojoj je pokušao napraviti nepravilan potez. „New York Times“ je tada zabilježio kako je Zukertort pogrešno naredio potez, ali je brzo popravio grešku i impresionirao publiku tačnim opisom pozicija na tablama.

Ukupno gledano, Zukertort je ostvario dobar rezultat u igrama „naslijepo“—vjerovatno iznad 75%. Međutim, na nastupu u Manhattan Clubu njegov rezultat nije bio zadovoljavajući; partije su počele subotom uveče i trajale su do 4 sata ujutro u nedjelju, završivši s rezultatom +4, -6, =2 (41,7%). Čini se da uslovi igre nisu bili idealni, s obzirom na to da je Zukertort bio ometan bukom iz obližnjeg restorana i muzikom iz okolnih barova.

Zukertort je mnogo putovao i igrao simultanke, i „naslijepo“ i gledajući. U pismu uredniku časopisa „The Field“ iz aprila 1884., naveo je svoje „uspjehe“ tokom sedmonedjeljnog perioda u februaru i martu te godine.

Tokom sedmonedjeljnog perioda u februaru i martu 1884. godine, Zukertort je odigrao niz simultanih partija „naslijepo“ na različitim lokacijama: na 12 tabli u Montrealu (+8, -2, =2), u Quebecu (+10, -1, =1) i u Pittsburghu (+8, -4); na sedam tabli u Bostonu (+5, -2); na šest tabli u New Yorku (+6); te jednu partiju „naslijepo“ u Thurlowu, Britanska Kolumbija, protiv šahovskog urednika lista „Baltimore News“ (+1). Od ukupno 50 ovakvih partija, pobijedio je u 38, izgubio u 9 i remizirao 3, što daje rezultat od 79.0%. Tokom istog perioda, Zukertort je održao i simultanke s gledanjem na 28, 27, 23, 18 i 13 tabli, postigavši ukupno 95 pobjeda, 8 poraza i 6 remija od 109 partija. Također, odigrao je 70 pojedinačnih partija dajući protivnicima prednost skakača, pri čemu je izgubio samo 3, uz nekoliko drugih prijateljskih partija. Ovo nije bio izuzetan period za Zukertorta; tokom svog kratkog života, igrao je veliki broj partija. Toliko je bio istaknut i produktivan da je jedan londonski šahovski klub nazvan po njemu, u kojem su godinama bile redovne sedmične simultanke, kako „naslijepo“ tako i s gledanjem.

Drugi igrači šaha „naslijepo“ iz kasnih 1800-ih godina

Tokom kasnih 1800-ih postojalo je mnogo snažnih igrača „naslijepo” koji, iako nisu stekli slavu Paulsena, Morfija, Blekberna ili Cukertorta, zaslužuju priznanje za brojne odigrane partije bez vida ploče. Među najuspješnijima je bio Ladislas Maczuski (1838–1898), koji je odigrao četiri, zatim šest, a 1863. u Parizu čak osam simultanih partija. Kasnije, 1876. godine, u demonstraciji od četiri partije u domu predsjednika šahovskog kluba Ferara u sjevernoj Italiji, najavio je mat u 11 poteza protiv protivnika Mazzonalija (što je nadmašeno jedino Blekbernovim najavljenim matom u 16 poteza).

Drugi zapaženi igrači „naslijepo” iz druge polovine 19. vijeka bili su Aleksander Fritz (1857–1932), koji je kao dvadesetogodišnji student prava 1880. godine igrao simultanku sa 12 protivnika u Manhajmu, Njemačka, kroz dvije sesije koje su ukupno trajale 9,5 sati. Također su tu bili Kurt fon Bardeleben (1861–1924), Rudolf Loman (1861–1932), i Arthur Curnock (1867–1935), koji su redovno održavali demonstracije simultane igre naslijepo u Londonu, obično igrajući protiv pet ili šest protivnika.

Među poznatim igračima „naslijepo” koje je francuski psiholog Alfred Binet konsultovao za svoje istraživanje bili su Samuel Rosenthal (1837–1902), koji je igrao najmanje osam simultanki; Alphonse Goetz (1865–1934); Emil Schallopp (1843–1919); Jules Arnous de Riviere (1830–1905); David Janowski (1868–1927); Jean Taubenhaus (1850–1919); Andres Vasquez (1844–1901); i Stanislaus Sittenfeld (1865–1902).

(Nastaviće se)