Šah naslijepo – Paul Morphy (14.nastavak)

Istorija, psihologija, tehnike, šampioni, svjetski rekordi i važni mečevi

Eliot Hearst i John Knott

14.nastavak

Tokom svoje posjete Evropi, Morphy je u avgustu 1858. godine u Birminghamu, Engleska, ponudio da igra osam simultanih partija naslijepo. Predsjednik šahovskog kluba u Birminghamu ga je upitao protiv kojih osam protivnika želi igrati, a prema izvještaju Edgea, Morphy je odgovorio da mu nije bitno, ali da bi više volio jake protivnike. Među prisutnima su bili Staunton, St. Amant, Löwenthal, Boden i Falkbeer — poznati igrači, ali su odbili da učestvuju. Najvjerovatniji razlog: Ako bi pobijedili, pobjeda ne bi donijela nešto čime bi se ponosili, a ako bi izgubili u takvim uslovima, bili bi ismijani.

Ipak, iako protivnici Morphyja nisu bili tako jaki kao oni koji su odbili, igrači su imali izvjesnu pomoć od St. Amanta, koji je obilazio stolove i davao savjete. Kao što znamo, to je teško spriječiti u bilo kojoj vrsti simultanki. Usprkos neprimjerenoj pomoći St. Amanta, Morphy je tačno primijetio potez jednog igrača i proglasio ga nemogućim. Od osam partija, postigao je rezultat +6, -1, =1 za nešto više od pet sati (Partije 394—401). Na kraju nastupa nije pokazivao znakove umora, već je rekao da se raduje što će uskoro jesti.

Kada je Morphy 27. septembra 1858. godine održao simultanku na osam tabli naslijepo u Café de la Régence u Parizu, to je izazvalo ogromno zanimanje. Tokom te simultanke, prisustvovalo je 1.500 posjetilaca. U jednom kutku salona bilo je ograđeno mjesto gdje je Morphy sjedio okrenut leđima igračima i publici.

Tokom čitavog nastupa, koji je trajao 10 sati, Morphy nije ustao iz stolice niti jeo. Prema Edgeu (1859/1973, str. 161), Morphy je bio bolestan zbog pariške vode koju je pio i tog je jutra na doručku rekao: „Ne znam kako ću završiti današnji posao. Bojim se da ću morati napustiti sobu, a neki zlonamjerni ljudi mogli bi pomisliti da napolju gledam pozicije.”

Njegovo loše stanje nije bilo primjetno dopisniku koji je 3. oktobra 1858. godine izvijestio u Bell’s Life in London da je Morphy često razgovarao i smijao se s nekoliko prijatelja koji su mu prenosili poteze. Njegovi protivnici su bili jači igrači nego oni u Birminghamu, i vjerovatno je to razlog što je nastup trajao dvostruko duže (osim ako mu bolest nije prouzrokovala veće poteškoće nego što su posmatrači primijetili). Publika je bila toliko oduševljena da je Morphyju, kad je bilo vrijeme za odlazak, trebalo skoro pola sata da se probije kroz gomilu. Postigao je šest pobjeda i dva remija (Partije 402—409).

Sljedećeg jutra, Morphy je probudio Edgea u 7 sati ujutro kako bi mu diktirao poteze svih partija. Edge (1859/1973, str. 164) je zapisao: „Nikad ga nisam vidio u boljem raspoloženju, niti manje umornog nego tada, dok mi je, puna dva sata, prikazivao stotine varijanti zasnovanih na partijama od prethodnog dana, takvom brzinom da mi je bilo teško pratiti tok njegovih kombinacija.” U aprilu 1859. godine, u Londonu, Morphy je održao još dvije simultanke naslijepo na osam tabli. U prvoj (13. aprila), nakon osam sati igre, pobijedio je u dvije partije; ostale su ostale nedovršene i bodovane kao remi. U drugoj londonskoj simultanci naslijepo (20. aprila), koja je prekinuta nakon 4 i po sata, postigao je pet pobjeda i tri remija, uključujući remi protiv Thomasa Barnesa. Barnes (1825-1874) je dugo bio jedan od najjačih članova šahovskog kluba St. George u Londonu, i imao je najbolji omjer od svih engleskih igrača protiv Morphyja u regularnim partijama: 8 pobjeda i 19 poraza. Osim Paulsena, Barnes je bio najjači protivnik protiv kojeg je Morphy igrao bez gledanja na tablu.

Iako je Morphy igrao šah naslijepo s relativnom lakoćom, vjerovatno nikada nije pokušao da igra više od osam partija istovremeno. Rijetki izvještaji sugerišu da se možda suprotstavio 10 ili čak 12 igrača u isto vrijeme, ali nema dovoljno dokaza za takve tvrdnje. Međutim, kao odgovor na Harrwitzove pokušaje u igranju naslijepo, Morphy je u januaru 1859. godine ponudio da igra 20 partija istovremeno, ali su ga prijatelji odgovorili od tog pothvata.

Kao što ćemo vidjeti, dostizanje “magične brojke 20” nije postignuto sve do 1900. godine, kada je Pillsbury uspješno igrao protiv toliko protivnika u Philadelphiji. Morphy je prestao da igra ozbiljan šah nakon povratka u Ameriku 1860. godine. Povremeno je igrao slobodne partije u New Orleansu (posebno protiv Charlesa Mauriana, bliskog prijatelja iz školskih dana) i tokom nekoliko putovanja u druge zemlje. Tokom posjete Kubi 1864. godine, igrao je tri simultane partije naslijepo, od kojih je sve dobio. Jedna od tih partija (Partija 413) bila je protiv Celsa Golmaya (1841-1898), koji je kasnije bio ključan u promoviranju šaha na Kubi. Očigledno nema zapisa o bilo kakvim šahovskim partijama koje je Morphy igrao nakon 1869. godine. Tokom posjete Parizu 1867. godine, nije čak ni želio da posjeti mjesto gdje se održavao veliki međunarodni turnir.

Većina Morphyjevih partija bila je dobra, a neke su bile briljantne, ali nisu sve njegove partije naslijepo izdržale kritičku procjenu, bilo zbog grešaka ili zbog relativno niskog nivoa igre njegovih protivnika. U članku o šahu naslijepo (na koji se kasnije vraćamo), Aljehin (1931) je rekao: „Glavni razlog smanjenja snage igrača naslijepo … je ograničenost ljudskih sposobnosti. Čak i kod najdarovitijih igrača naslijepo, ne može se izbjeći da, ako je broj partija veliki, dođe do grešaka u pamćenju. To sam primijetio ne samo u vlastitom iskustvu, već i analizirajući partije drugih majstora. Morphy je izazvao opšte zaprepaštenje kada je u Londonu igrao osam partija naslijepo simultano. Analizirajući te partije, uočava se da sadrže iznenađujuće veliki broj grešaka“ (prevod od Buschkea, 1971).

(Nastaviće se)