Istorija, psihologija, tehnike, šampioni, svjetski rekordi i važni mečevi
Eliot Hearst i John Knott

13.nastavak
Paul Morphy
Javna karijera američkog šahovskog vunderkinda Paula Morphyja (1837-1884) trajala je manje od dvije godine, ali je za to vrijeme uspio da obogati šahovsku teoriju principima koje su njegovi savremenici, kao i kasnije generacije, mogli naučiti iz njegovih partija – važnost pravilnog razvoja figura, nove metode igre u otvorenim pozicijama, kao i potrebu za prilagođavanjem igre specifičnim zahtjevima svake pojedine pozicije. Tokom boravka u Evropi 1858. i 1859. godine, Morphy je nadigrao najjače igrače svog vremena: Anderssena (+7, -2, =2), Löwenthala (+9, -3, =2) i Harrwitza (+5, -2, =1). Od značajnih igrača, jedino Staunton nije igrao protiv njega (osim u konsultacijskim partijama), ali do tada je Stauntonova igra već bila oslabljena, i vjerovatno više nije imao ni samopouzdanje ni sposobnost koje su ga 1853. godine navele da izazove “bilo kojeg igrača na svijetu” na meč od 21 partije za visoke uloge.
Morphy nije rano stekao vještinu samo u šahu. Diplomirao je pravo na Univerzitetu u Louisiani neposredno prije svog dvadesetog rođendana; navodno je mogao napamet recitovati gotovo čitav Građanski zakonik Louisiane; tečno je govorio francuski, španski i njemački jezik, a pokazivao je i muzički talent. Frederick Milne Edge, novinar koji je bio pomoćni sekretar na šahovskom turniru u New Yorku 1857. i koji je postao Morphyjev sekretar i javni promotor za njegovu prvu posjetu Evropi, napisao je o Morphyju: „Njegova sposobnost da zapamti bilo koju melodiju koju je čuo je zapanjujuća. [Njegova majka] je poznata u salonima New Orleansa kao briljantna pijanistkinja i muzičarka, a njen sin, bez formalnog muzičkog obrazovanja, posjeduje sličnu nadarenost“ (Sergeant, 1916/1957, str. 2).
I drugi su bili impresionirani Morphyjevom memorijom. U vrijeme Morphyjevog meča s Löwenthalom u Parizu 1858. godine, Ernst Falkbeer (1819-1885), tada urednik šahovske rubrike u londonskom Sunday Timesu, bio je zadivljen kada je Morphy pokazao da je potpuno upoznat s potezima jedne partije (od nekoliko) koju je Falkbeer sam odigrao protiv Dufresnea, a koja je bila objavljena u njemačkom šahovskom časopisu sedam godina ranije.

Morphy je prvenstveno igrao slobodne i partije naslijepo, u kojima je prikazao većinu svojih briljantnih poteza. Igrao je naslijepo mnogo brže od Paulsena. Njegove partije s Paulsenom, gdje su obojica igrali bez gledanja na tablu, bile su prvi potpuno dokumentovani primjeri Morphyjeve igre naslijepo u javnosti, iako je vjerovatno igrao naslijepo i privatno, u Spring Hill koledžu u Mobileu, Alabama, protiv oca Beaudequina, S.J., 1853. godine; još ranije, 1849. godine, na svoj dvanaesti rođendan, odigrao je partiju naslijepo protiv svog ujaka Ernesta Morphyja. Kada je Morphy imao 12 godina, takođe je porazio Löwenthala, koji je posjećivao Sjedinjene Američke Države, pobijedivši ga u tri partije za tablom.
U većini Morphyjevih partija naslijepo, protivnici su bili slabiji nego oni s kojima se susretao na turnirima, ali nije uvijek bilo tako. Tokom učešća na Američkom šahovskom kongresu 1857. godine, Morphy je igrao partiju naslijepo protiv Theodorea Lichtenheina, bivšeg predsjednika Cercle des Échecs iz Königsberga, koji je završio na trećem mjestu iza Morphyja i Paulsena na Kongresu (Partija 412). Morphy je pobijedio Lichtenheina u polufinalu (+3, =1).
Lawson (1976, str. 82) navodi da je, „osim svojih partija naslijepo s Paulsenom, poznata samo još jedna takva partija u vrijeme dok je Morphy boravio u New Yorku,“ a to je bila partija protiv Lichtenheina. Nakon što se vratio u New Orleans iz New Yorka u januaru 1858, Morphy je održao nekoliko demonstracija naslijepo od tada do aprila, postepeno povećavajući broj partija od dvije do sedam istovremeno (Lawson, 1976, str. 89).
U to vrijeme, Morphy je bio nezaustavljiv. Izazvao je svakog igrača u Americi na meč u kojem bi igrao s crnim figurama u svakoj partiji i uklonio jednog svog pješaka kao dodatnu foru. U februaru 1858. njegovi navijači u New Orleansu poslali su poziv Stauntonu da iz Londona dođe na meč. Morphyjeve demonstracije naslijepo vjerovatno su bile organizovane uglavnom kako bi spriječile Paulsena da ga zasjeni, te su obojica tokom 1858. godine postepeno povećavali broj protivnika protiv kojih su igrali.
Neki šahovski pisci sugerisali su, na osnovu Morphyjeve često ponavljane izjave da igra naslijepo „ne dokazuje ništa“, da on nije pridavao veliki značaj nastupu svog glavnog rivala, Paulsena. Međutim, to nije utisak koji proizilazi iz Morphyjevog pisma Danielu Fiskeu, poznatom američkom šahovskom kolumnisti i uredniku sa širokim interesima u drugim oblastima znanja, iz maja 1858. godine. U pismu je Morphy izrazio ogorčenje zbog Paulsenovih tvrdnji o nadmoći—što je bilo u kontrastu s pohvalnim riječima koje je izgovorio prethodne godine u New Yorku dok je uručivao zlatnu medalju Paulsenu za njegovu „čudesnu igru naslijepo“. Najrelevantniji dio ovog istorijskog pisma je: „Usput, i ‘među nama’, nisam vidio ni jednu Paulsenovu partiju naslijepo koja opravdava pomalo smiješne pohvale koje mu se daju; i dok priznajem da možda može igrati više partija odjednom nego ja, tvrdim da će nepristrasno poređenje između naših partija naslijepo koje smo prikazali javnosti svakog istinskog šahistu dovesti do zaključka da Paulsen nije američki igrač naslijepo… Sve što tražim je pošteno suđenje; čvrsto sam uvjeren da se dosad moje igranje naslijepo nije pravedno vrednovala izvan New Orleansa.“
(Nastaviće se)