Anand: Mind Master (51.nastavak)

51.nastavak

Kada je početni talas panike splasnuo, napravili smo radni plan. Naša strategija je bila da igramo šah bez pomoći kompjutera i uvijek prvi odigramo iznenađujući potez. Umjesto pripreme i taktike, želio sam da spontanost i fleksibilnost diktiraju moje odluke na tabli. Metoda „pogodi i bježi“, gdje koristimo jednu ideju, odbacimo je i nikad se više ne vraćamo na nju, činila se najizvodljivijom i najpragmatičnijom opcijom. Lutali smo u mraku, sa malo ideje o snazi ove monstruozne mašine koja je navodno bila na raspolaganju mom protivniku. Kao što sada znamo, mi smo imali računare sa 8 jezgara, dok je Topalov i njegov tim imao klaster računara sa 112 jezgara.

Ali i mi smo dobili pomoć. Harvey Williamson i Mark Uniacke iz londonskog tima šahovskog programa HIARCS stupili su u kontakt s nama i izrazili želju da nam pruže podršku. To nam je omogućilo pristup moćnom računaru, koji nam je sada mogao pomoći da analiziramo ključna područja i ponudimo praktična rješenja.

Meč je počeo pod lošim predznakom. Prije početka, niko nije pružio ruku niti me pogledao u oči, a atmosfera na konferenciji za novinare bila je toliko napeta da se mogla nožem rezati. Topalov je najavio da će igrati po „sofijskim pravilima“, što znači u potpunoj tišini. Ni u jednom trenutku neće govoriti sa mnom, čak ni za ponudu remija. Ostao sam miran. Bilo je i drugih represivnih mjera. Osim u toaletu, svuda su bile instalirane kamere, a na svakom uglu dvorane postavljeni su ometači signala (pričalo se da su testirani od strane Mossada). Ako ne bih pazio da zatvorim vrata toaleta, mogao bih biti snimljen kamerom koja je bila postavljena odmah ispred vrata.

Tokom meča, Topalovov menadžer, Silvio Danailov, povremeno je šetao po bini s mobilnim telefonom prislonjenim na uvo, pretvarajući se da je na pozivu i da mu se prenose informacije, sve dok ga sudija nije zaustavio nakon nekoliko puta. Bili su to psihološki trikovi da me iznerviraju, iako su mi više bili smiješni nego provocirajući.

Ušao sam u prvu partiju osjećajući se dobro pripremljen, ali sam pobrkao redoslijed poteza u Grinfeld varijanti. Već tokom priprema nailazili smo na probleme s njom, a rješenje do kojeg smo došli bilo je u najboljem slučaju klimavo. Noć uoči partije, Rustam je sjeo sa mnom i predložio rješenje. Ipak, za tablom mi je mozak jednostavno „zablokirao“. Nisam shvatio suptilne detalje ove složene varijante i nisam mogao pronaći način da rekonstruišem ono što mi je pokazao. Sjećao sam se samo da je Kf7 bio ključni potez, ali sam ga odigrao prerano i odmah izgubio.

Vratio sam se u radnu sobu gdje su me dočekala lica moje ekipe, vidno potištena. Mogao sam vidjeti da su bili potpuno slomljeni. Među sobom su očajnički tražili odgovore – da li je njihova metodologija bila pogrešna? Trebali su me možda drugačije trenirati? Da li bi rezultat bio drugačiji da su bilješke bile podijeljene i provjerene od strane svih članova tima kada je Rustam prolazio kroz varijantu sa mnom? Osjetio sam da se on mentalno kažnjavao zbog rezultata, iako je pokušavao razvedriti atmosferu prisilnim referencama na britansku satiričnu komediju Ali G Indahouse*.

Iznenađujuće, bio sam smiren. Sjećam se da sam ušao u sobu i rekao svom timu da Topaloljev stil igre ne dozvoljava odbranu, pa je najgore što bi moglo da se desi to da udvostruči prednost, ali ne i da me potpuno zatvori tako da kasnije ne bih imao svojih prilika.

Topalov je bio igrač koji se odmah bacio u borbu, rijetko tražeći sigurne opcije ili remi. Njegov agresivni, borbeni stil pružao je pukotinu, priliku za protivnike. Moglo se kladiti na to da će napraviti grešku i prokockati spektakularnu poziciju.

(Nastaviće se)