Istorija, psihologija, tehnike, šampioni, svjetski rekordi i važni mečevi
Eliot Hearst i John Knott

11.nastavak
Godine 1860, Paulsen se vratio u Evropu, gdje je često priređivao demonstracije igre naslijepo na 10 tabli. Ove partije su uglavnom trajale dugo, ponekad i do 20 sati. Paulsenova sporost nije bila ograničena samo na šah naslijepo. U jednoj regularnoj turnirskoj partiji izgubio je na vrijeme u izjednačenoj poziciji, jer je, kako je objasnio protivniku: „Ako remiziramo, imam prvi potez u sljedećoj partiji, pa sam razmišljao koje bih otvaranje trebao igrati.“ Prilikom ranijeg susreta s Morphyjem, prije uvođenja vremenskih kontrola, obojica igrača nisu napravili potez više od sat vremena, a Paulsen je bio iznenađen kada je otkrio da je njegov red na potez.
Još jedan događaj ilustruje njegovu odsutnost. Nezadovoljan smještajem tokom turnira 1870. godine u Baden-Badenu, proveo je jedno jutro tražeći drugo prenoćište. Kada je konačno pronašao sobu koja mu je odgovarala, rezervisao ju je i rekao da će kasnije poslati svoj prtljag. Sigurno je bio iznenađen kada mu je domaćica rekla: „Ali vaš prtljag je već ovdje! Nalazi se u jednoj od soba na suprotnoj strani kuće. Zar ne znate da ste ovdje spavali prošle noći i da sam vam jutros poslužila doručak?“
Paulsen je očigledno imao zapažen izgled. Staunton je napisao:
„Iz američkih novina saznajemo da je Louis Paulsen visok i snažan; lice mu je glatko, kosa svijetla, oči sive, mišići na licu zategnuti, a glava mu je ogromne veličine. Ima najveću glavu od svih ljudi u Sjedinjenim Državama. Po temperamentu je skroman, smiren i rezervisan do krajnosti. Vrlo je umjeren, ne koristi nikakve stimulanse osim jake kafe i soda vode, koje konzumira obilno tokom igre. Dalje se opisuje da svoje nevjerovatne podvige izvodi s velikom lakoćom, bez glavobolje ili nelagodnosti bilo koje vrste. Često je uvjeravao prijatelje da bolje igra bez table nego s njom [Illustrated London News, 4. septembar 1858].“
Nema sumnje da su frenolozi ranoviktorijanskog doba vidjeli vezu između Paulsenovih „nevjerovatnih podviga“ i njegove „glave ogromne veličine“. Iako je i sam bio šahovski prvak, kao i naučnik i pisac, Staunton je ili bio naivan prihvativši ovaj opis ili je jednostavno želio privući pažnju svojih čitalaca. Kako bi neko mogao utvrditi da Paulsen ima najveću glavu u Americi?
Da je Paulsen ipak imao veliku glavu potvrđuje i James M’Cune Smith, koji je bio prisutan na turniru u New Yorku. Napisao je: „Malo vještog gurkanja omogućilo nam je da sjednemo pored njihove table. Tu je bio Louis Paulsen, sa svojom ogromnom glavom, temperamentom sklonim optimizmu, ali grubim vlaknima, što ukazuje na njegovu grubu, gotovo čistu berserkersku krv…“ (Chess Notes 3339). Ovo podsjeća na dedukciju Sherlocka Holmesa iz njegove analize velikog „vrlo otrcanog i neurednog tvrdog šešira, ozbiljno oštećenog i napuklog na nekoliko mjesta,“ da je njegov vlasnik veoma inteligentan. Holmes je objasnio Watsonu: „To je pitanje zapremine. Čovjek s tako velikim mozgom mora imati nešto u njemu“ (Conan Doyleova The Blue Carbuncle).
Frenologija, pseudo-nauka koju je razvio bečki ljekar Franz Joseph Gall (1758-1828), nastojala je izvući zaključke na osnovu kontura ljudske lobanje o mentalnim sposobnostima, za koje se smatralo da se nalaze u određenim regijama mozga.
Zanimljive su i završne napomene u Stauntonovom izvještaju, gdje navodi da je Paulsen uvijek imao bijele figure u svojim demonstracijama igre naslijepo i da je pokušavao što više diverzifikovati partije. Obično, igrač koji igra simultanku, bilo naslijepo ili gledajući u tablu, bira bijele figure u svim partijama. Razlog zbog kojeg su Paulsen i drugi igrači naslijepo nastojali učiniti partije različitim što ranije je da svakoj partiji daju individualan karakter kako bi smanjili mogućnost zabune među partijama.
Drugim riječima, možda postoje prednosti u igranju crnim figurama u nekim partijama naslijepo. Ova tema će se ponovno pojaviti u dijelu II, u raspravi o tehnikama pamćenja u vezi s psihologijom šaha naslijepo.
Na simultanci naslijepo na 10 tabli koju je Paulsen održao u Manchesteru 1861. godine, jedan od njegovih protivnika bio je mladi Joseph Henry Blackburne, koji je šah naučio samo godinu dana ranije. Blackburne je osvojio prvenstvo Manchester kluba i bio zamoljen da bude Paulsenov zvanični domaćin i vodič, kako bi mu pokazao zanimljiva mjesta u gradu. Međutim, Paulsen je bio toliko zaokupljen vlastitim mislima da Blackburne nikada nije mogao da zaključi da li je Paulsen bio zainteresovan ili mu je bilo dosadno. Ipak, simultanka je zaintrigirala i inspirisala Blackburnea, koji je kasnije postao jedan od najboljih i najaktivnijih igrača naslijepo. Rezultat njihove uzbudljive i istorijske partije (Partija 425), zajedno s nekoliko Blackburneovih komentara, koji je lijepo izgubio nakon što je propustio priliku za veliku prednost, nalazi se u trećem dijelu knjige, zajedno sa svih deset partija iz simultanke naslijepo koju je Paulsen održao u Londonu 1861. godine (Partije 415-424).
Između ostalih uspjeha, Paulsen je pobijedio Anderssena u pet partija kada su oba igrača igrala bez gledanja na tablu; takođe je održao brojne simultanke u običnom šahu. Takmičio se na mnogim turnirima, zauzevši drugo mjesto iza Anderssena u Londonu 1862. i Hamburgu 1869, te osvojivši prvenstva u Bristolu 1861, Krefeldu 1871, Leipzigu 1877, Frankfurtu na Majni 1878. i Brunsviku 1880. godine.
U mečevima je remizirao s Anderssenom 1862. godine (+3, -3, =2) i pobijedio ga 1876. godine (+5, -3, =1). Takođe je ostvario pobjede u mečevima protiv Maxa Langea, Gustava Neumanna (Anderssenovog učenika) i Adolfa Schwarza. Bio je pionir u razvoju određenih varijanti otvaranja, posebno jedne u sicilijanskoj odbrani koja je i danas vrlo popularna.
Paulsen je preminuo u Njemačkoj 1891. godine od komplikacija povezanih s dijabetesom.
(Nastaviće se)