
49.nastavak
Aruna je imala izazovan zadatak da zvuči istovremeno uznemireno i odlučno ljudima s druge strane linije, čuvajući mirnu fasadu i tihi ton kako ne bi uznemirila tim i izazvala paniku.
Stigli smo u Budimpeštu u 22:30, prejeli se tajlandskom hranom u restoranu nasuprot našem hotelu i povukli se na noćni odmor. Sledećeg jutra, malo prije nego što smo se odjavili, uključili smo televizor u našoj sobi i saznali da je aerodrom u Beču zatvoren samo dan ranije, a ne još ranije kako smo mislili. Sudija za meč uspio je uhvatiti let iz tog grada upravo prije nego što je aerodrom zatvoren. Nisam mogao ne osjećati bespomoćnost zbog situacije u kojoj smo zaglavljeni i molio sam se da neću biti svjedok leta aviona iznad glave baš kad budemo ulazili u Sofiju nakon dugog puta autom. Vozili smo kroz pljuskove koji su udarali po bočnim stranama našeg vozila i slijevali se preko našeg vjetrobrana prije nego što smo stigli do rumunske granice kod Arada poslepodne. Do sada je Aruna uspjela iznuditi dogovor, usprkos otporu Bugara, koji je pomjerio prvu partiju meča za jedan dan kasnije nego što je originalno bilo planirano – 24. umjesto 23. aprila. Još jedan dan bi bio idealan, ali ovo je ipak bio veliki uspjeh.
U Rumuniji su putevi, puni ogromnih rupa, bili loše označeni, pa nismo imali pojma gdje se nalazimo. Nakon što smo prešli granicu u tu zemlju, prebacili smo se na gledanje trilogije Gospodar prstenova. Brzo smo prošli iz Družine prstena u Dvije kule, s povremenim stajanjem kako bismo uzeli bezukusnu i jeftinu hranu na benzinskim pumpama ili napravili pauzu za toalet u njihovim smrdljivim, neprijateljski nastrojenim wc-ima. Stigli smo u Calafat, na granicu između Bugarske i Rumunije, i naišli na još jedno iznenađenje – prelaz trajektom. Bugarski policajci su nas zaustavili, uzeli pasoše putnika koji nisu iz Evrope – Arunine, Suryine i moje – i nestali u tamnoj noći.
Njihovi žestoki psi su se motali oko našeg kombija, pa smo ostali unutra. Policajci su se vratili nakon 20 minuta i bez ikakvih problema nas pustili dalje. Do tada smo već gledali treći i posljednji dio trilogije, ali smo se osjećali iscrpljeno, ukočeni od dugog sjedenja u autobusu i očajni da se konačno uvalimo u hotelske krevete. Kada smo bili blizu Sofije, policija nas je ponovo zaustavila, ovaj put zbog prekoračenja brzine. Jedan pogled na moj pasoš i policajac je uzviknuo: „Ah, vi ste Vishy Anand? Vi ste taj koga tražimo; molim vas, ne vozite tako brzo kao što igrate!„
Nakon više od 40 sati na putu, stigli smo u naš hotel u Sofiji malo poslije 5 ujutro, 20. aprila. Trilogija koju smo gledali bila je na uzbudljivom vrhuncu, sa samo 10 minuta do kraja, pa umjesto da odmah izađemo iz kombija i srušimo se u krevete, zamolili smo vozača da napravi dva opuštena kruga oko hotela kako bismo završili film.
Vrijeme koje smo izgubili pred meč lako nas je moglo izbaciti iz ravnoteže. Naš prvobitni plan bio je da stignemo u Sofiju 15. aprila, devet dana prije prve partije zakazane za 24. april. Ali, ovdje smo se našli, boreći se protiv sna i jedva se vukući do naših soba u Hiltonu, sa samo tri dana do meča.
Duh tima bio je izvanredan – uprkos svim izazovima na putu, ostali smo pribrani. Nije bilo pitanje koliko vremena imamo, jer smo mislili da bi nedjelja dana bila idealna za prilagođavanje, a bili smo zabrinuti zbog pritiska koji bismo osjetili nakon kasnog dolaska. Ipak, tijelo nauči da pliva, bez obzira koliko duboka voda bila. Moj tim se brzo prilagodio ovoj realnosti i nije se čuo nijedan prigovor u vezi s time što smo odmah morali početi da radimo. Naš primarni cilj bio je da prihvatimo da stvari nisu išle kako smo planirali, ali smo morali raditi s onim što smo imali.
(Nastaviće se)