Šah naslijepo – Između Filidora i kasnih 1800-ih (8.nastavak)

Istorija, psihologija, tehnike, šampioni, svjetski rekordi i važni mečevi

Eliot Hearst i John Knott

This image has an empty alt attribute; its file name is image002-3.jpg

(8.nastavak)

Prvi igrači naslijepo poslije Filidora

Bilo je poznato da je prije 1851. Kieseritzky igrao tri simultane partije naslijepo bar jednom, ali nedavno su poljski šahovski historičari Tomasz Lissowski i Bartlomiej Macieja (1996) otkrili da je Kieseritzky srušio navodni svjetski rekord Philidora i drugih od tri partije, odigravši četiri simultane partije naslijepo u Parizu 1851. godine. Rezultati svih tih partija objavljeni su u izdanju časopisa *La Regence* iste godine, a uključeni su u Treći dio (Partije 4–7). Još jedna njegova pobjeda, u kojoj su i on i Harrwitz igrali naslijepo, je Partija 378.

Lionel A. Kieseritzky igra u Café de la Régence u Parizu, vjerovatno 1840-ih godina. S lijeva na desno su: Kieseritzky, dr. Lewis iz Hamburga, g. Haydn-Rogers iz Dublina, i g. W.(?) Lippmann. Crtež Wilhelma Soltausa.

Kieseritzky je preminuo u pariškoj bolnici Hopital de la Charite u maju 1853. Naslijedio ga je kao profesionalac u Cafe de la Regence njemački šahista Daniel Harrwitz (1823–1884). U Parizu su Kieseritzky i Harrwitz odigrali 15 partija, jednu po jednu, u kojima su obojica igrali naslijepo. Kieseritzky je bio znatno superiorniji, postigavši rezultat od +11, -3, =1. Harrwitz je, boraveći u Engleskoj 1849. godine prije nego što je otišao u Pariz, odigrao dvije simultane partije naslijepo u Šahovskom klubu u Glasgowu, gdje su na svakom stolu bila po dva protivnika koji su se konsultovali, „među najjačim igračima Zapadne Škotske“ (+1, -1). Harrwitz je izgubio drugu partiju u 51 potezu, a partija je trajala preko 3 i po sata; njegova partija koju je pobjedio je Partija 370.

Nakon toga, Sheriff Bell, izražavajući popularno mišljenje o igri naslijepo, rekao je da kada se uzme u obzir kolike su moć memorije, koncentracija i intelektualne sposobnosti potrebne za takav zadatak, on sumnja da postoji još neko na svijetu — i siguran je da nema nikoga u Velikoj Britaniji — sposoban za takav poduhvat. Svi koji razumiju šah dobro znaju, rekao je, da su pri svakom potezu moguće varijante igre bezbrojne, a posebno da potez rokiranja potpuno mijenja relativne pozicije figura i čitav izgled partije (kako je izvijestio Illustrated London News 22. septembra 1849.).

Raskošan i često nezaslužen hvalospjev ovog tipa davan je gotovo svim značajnim partijama naslijepo koje opisujemo. Ovo pokazuje, između ostalog, veliki uticaj koji partije naslijepo mogu imati na gledaoce. Kasniji dopisnik, pišući pod pseudonimom, nastojao je staviti Harrwitzova dostignuća u perspektivu: „Nemam namjeru umanjivati postignuća gospodina Harrwitza, ali treba biti pravedan i prema drugima, ne treba zaboraviti da su najbolji igrači Londona igrali protiv Philidora, što je sasvim drugačije od igre protiv nekoliko provincijskih amatera ili drugih igrača slabije klase. Sklon sam da mislim da ne treba previše ohrabrivati igranje naslijepo, vještinu koja se, do određenog stepena, može lako naučiti, a postaje zaista izuzetna tek kada je igra zaista naučena. Može biti sasvim u redu za povremene izložbe ili praznične partije; ali sumnjam u ispravnost ili korisnost stalnog pokušaja kretanja unazad, osim ako se može pokazati da možete putovati jednako sigurno, lako i daleko običnom metodom kretanja (Illustrated London News, 25. januar 1851).

Ovo pismo oštro se sukobljava s nekritičkim i hvalospjevnim izvještajima većine pisaca tog perioda. Činjenica da su Harrwitzovi protivnici bili relativno slabiji od Philidorovih je prilično značajna. Ali nejasno je i zaista samo pitanje mišljenja kada igra postaje „zaista naučna“ i da li šah naslijepo treba potcijeniti jer većina tih partija ne doprinosi opštem šahovskom znanju i teoriji. Ipak, nekoliko godina kasnije, nakon što je Morphy odigrao osam simultanih partija naslijepo u Parizu 1858. godine, Harrwitz je pokušao ponoviti taj podvig. Frederick Edge (1859/1973, str. 191), jedan od Morphyjevih saradnika, dao je zanimljive detalje o ovom događaju. Prvo, uporedio je relativnu snagu protivnika s kojima su se Morphy i Harrwitz suočili, ukazujući da je Signor Preti, koji je igrao u oba događaja, bio jedan od najslabijih Morphyjevih protivnika, ali jedan od najjačih Harrwitzovih.

Drugo, doveo je u pitanje vjerodostojnost Harrwitzovog nastupa izvještavajući da je Adolf Anderssen, tada smatran najboljim svjetskim igračem nakon Morphyja, a koji je bio prisutan kao gledalac na Harrwitzovoj izložbi, rekao da su mnogi od Harrwitzovih protivnika, očigledno namjerno, ostavljali figure da ih on uzme.

Istina je da su istraživanja šahovskih istoričara pokazala da Edgeove izvještaje treba uzeti s oprezom, dijelom zbog njegove bliske veze s Morphyjem, ali ti komentari su sasvim u skladu s drugim izvještajima da je Harrwitz unaprijed dogovorio ishod nekih svojih partija naslijepo. Nadalje, može biti vrlo značajno da, iako je Harrwitz uređivao šahovsku kolumnu u Le Monde Illustre, očigledno nije objavio nijednu od tih partija, niti je njegov rezultat dostupan u bilo kojem poznatom izvoru. Prema Edgeu (str. 191), javno mišljenje izrazilo se u sljedećim stihovima, upućenim Harrwitzu:

Tu veux singer Morphy, jouer phenomenal;
Jeune imprudent, tu forces ta nature.
En vain tu te poses en original,
Tu n’en es que la caricature.

(Ti želiš imitirati Morphyja, izuzetnog igrača;
mladi drčni, previše se forsiraš.
Uzalud se predstavljaš kao originalan,
samo si njegova karikatura).

(Nastaviće se)