
36. nastavak
Paralela između partije koja me zbunjivala i klasične partije koju sam gledao kao dijete – odigrane u Lodzu, Poljska, između Gersza Rotlewija i Akibe Rubinštajna – bile su očigledne. Isti konj je poticao napad, a bijeli kralj je bio napadan od strane lovačkog para na istim dijagonalama. Bez drugih smjernica na koje bih se mogao osloniti, pažljivo sam pogledao tablu, dublje i dublje uranjajući u svoj um, ponavljajući varijantu ponovo i ponovo kako bih bio siguran da se pozicije podudaraju sa jedinom stvari koju sam zapamtio, dok sam pokušavao mentalno oslikati moguću varijantu prije nego što krenem u svoju divlju potragu.
Sjećam se da sam u jednom trenutku pomislio koliko Nielsen mora da je zabrinut. Dio njega je vjerovatno bio šokiran mojim amnezijskim ponašanjem za tablom, dok se drugi dio pitao šta zapravo pokušavam postići. Na kraju mog produženog razmišljanja – koje je trajalo čitavih 30 minuta – žrtva lovca koju sam ponudio kako bih osvojio dijagonalu potezom Lc5 izbrisala je boju sa Aronianovog lica. Zatim sam ostavio svog konja, ostavljajući ga na milost pionu potezom Nde5. Time sam otvorio put za svoju kraljicu, a Aronian je zatim upao pravo u mat. Svaki igrač tokom karijere stvori nešto što predstavlja apsolutnu, neuporedivu ljepotu. Ovo je bilo moje; jedna od najboljih partija u mom životu. Uspio sam sastaviti polovično sjećanje na klasičnu partiju, iskoristiti vlastite pripreme u toj oblasti i vjerovati svojoj intuiciji da ostanem dosledan, u nadi da ću otpuzati do kraja tunela gdje bih pronašao svjetlost i opravdanje.
Jedno od najtežih pitanja u šahu je koliko unapred treba računati. To je različito od broja poteza koje bi trebao predvidjeti. To je pitanje koje morate rješavati svakog dana i u svakoj partiji. Danski velemajstor Bent Larsen je jednom slavno rekao: „Sve duge varijante su pogrešne varijante,“ dok je legendarni svjetski prvak José Raúl Capablanca, kad su ga pitali koliko poteza unaprijed predviđa tokom igre, odgovorio sa skromnim hvalisanjem: „Samo jedan, ali najbolji!“
Osnovni odgovor je da, ako je put ispred vas kao autoput i jednostavno ga morate slediti, tada je moguće vidjeti daleko naprijed jer je to ravna cesta pred vama. Alternativa je ulazak u gusti šumarak, gdje nakon svakog koraka postoji izbor između tri ili četiri poteza, a vi morate procijeniti koji ćete izabrati – i to nije sve. Za svaki korak koji napravite, vaš protivnik ima tri ili četiri odgovora, koje ćete opet morati pojedinačno suprotstaviti. U takvim pozicijama, neizbježno vidite manje. U stvari, što su duže kalkulacije, veće su šanse za grešku.
U toku razmišljanja, morate izračunati opcije i resurse koji su vam na raspolaganju kako biste se snašli u situaciji u kojoj se nalazite, ali takođe trebate imati širu perspektivu za slučaj da se na kraju duge varijante pojavi neki novi problem. Takođe, ako ste otišli predaleko u varijanti i suočite se sa blokadom, trebate imati sposobnost da se vratite unazad i preispitate fazu u kojoj ste možda nešto propustili, te pokušate pronaći ravnotežu između izbora onoga što je izvodljivo i rizika ulaska u dugu varijantu kako biste pronašli izlaz.
Igrači često zapadaju u problem sa vremenom, u situacije kada imaju premalo vremena da odigraju potreban potez, jer su neodlučni i ne vjeruju dovoljno svojim proračunima. Moj problem je malo drugačiji: moja intuicija se često ponaša kao dijete koje daje odgovor i odmah želi da zna da li je tačan. Kada osjetim da znam odgovor na problem koji je ispred mene, povučem potez, ne baš zato što umirem od radoznalosti da saznam ishod, već da se uvjerim da je ispravan. Ako moj protivnik zatim provede puno vremena razmišljajući o mom potezu i razmatrajući svoje opcije, to me neizmjerno iritira.
Partija protiv Karjakina, koja mi je donijela titulu pobjednika turnira kandidata i revanš protiv Carlsena 2014. godine, bila je jedan takav primjer. Aronian, koji me do tada sustizao u korak, upravo je izgubio partiju, a Karjakin je možda pomislio da bi mogao pokušati da forsira remi što je duže moguće, u suštini pokušavajući da me navede da pokleknem i prokockam partiju. Možda je pokušavao da me prevari, navodeći me da povjerujem kako mi sprema poteškoće, samo da vidi dokle sam spreman da idem. Jedini način da ne napravim grešku zbog koje ne bih mogao da spavam, znao sam, bio je da ostanem miran i izdržim, umjesto da nestrpljivo odstupim i upadnem u njegovu zamku. Stvarno sam izdržao do kraja. Na kraju partije, kada smo se konačno složili na remi, našalio sam se s Karjakinom kako sam ga prije nekoliko minuta želio ubiti zbog toga što me natjerao da prođem kroz tako užasnu agoniju.
Problem s kojim se često susrećem, a koji i dalje izaziva određeni nivo iznenađenja, jeste taj da odigram potez, a onda shvatim da je to u startu bio pogrešan odgovor. Teoretski, kada imam sat vremena na satu, sve što trebam da uradim jeste razmišljati malo duže — što je zapravo najlakša stvar. Ali ponekad sam toliko napet da ne vidim stvari jasno i povučem potez bez detaljnog računanja. Natjerati sebe da uzmeš vrijeme i razmisliš prije nego što povučeš potez korisna je navika. Još jedan važan znak je da ne reaguješ na provokacije. Često sebe uhvatim da „grizem mamac“, kao što sam to uradio na London Chess Classicu 2017. godine protiv Iana Nepomniachtchija. Znao sam da imam čvrstu varijantu, ali sam se želio da ga izazovem, da otkrijem da li blefira. Misleći da ću nekako saznati rješenje, završio sam zalutavši u varijantu za koju nisam imao nikakvu pripremu i strašno sam izgubio partiju.
(Nastaviće se)