Anand: Mind Master (31.nastavak)

31.nastavak

Da budem prvi koji će prekinuti seriju od osam neriješenih partija među nama pobjedom, a zatim doživjeti poraz, bila je lekcija za mene o tome kako sve može krenuti naopako ako ostanem previše predvidljiv igrač. Bacio sam sebe „pod autobus“ praveći očiglednu grešku početnika – ne mijenjajući otvaranja i postajući laka meta. Način na koji je meč tekao sažeo je svaki aspekt onoga što mi je nedostajalo i projecirao ga preda mnom kao na velikom platnu. To me navelo da baziram svoje pripreme za buduće mečeve na svemu što nisam istražio tokom meča iz 1995. godine – prvenstveno sposobnost da mijenjam, iznenadim i ostanem neuznemiren pod psihološkim pritiskom. Takođe mi je postalo jasno da prelaz iz jakog igrača u šampiona neće doći sam od sebe. Morao sam to dovoljno jako da želim.

Pet godina nakon tog trenutka u New Yorku, nakon što sam preživio dovoljno promašenih prilika, uključujući i onu protiv Karpova u Lozani, bilo je vrijeme da naplatim svoje. Kada se prvi dio FIDE Svjetskog prvenstva 2000. godine održao u New Delhiju, sa indijskom IT kompanijom NUT kao sponzorom, već sam duboko u sebi znao da je ovo moja šansa.

Eliinacioni turnir se sastojao od mečeva od po dvije partije, nakon čega su slijedili dodatni mečevi sa ubrzanim tempom igre u slučaju neriješenog rezultata. Jedini trenutak nesigurnosti u onome što je inače bilo glatko ‘jedrenje’ desio se u četvrtfinalu, opet protiv Khalifmana. Završio sam igrajući četiri dodatne partije zaredom na svoj rođendan (11. decembra) i izvukao sam se iz teških pozicija u oba meča, s posebno teškim spašavanjem u drugom. Topalov, koji je bio u publici, komentarisao je nakon pobjede: „Bože, Vishy bi trebao biti nazvan zmija [a ne tigar] iz Madrasa!“

To spašavanje mi je dalo novi talas samopouzdanja i bio sam siguran da je Khalifman bio bijesan na sebe zbog propuštene prilike da me eliminiše. Kada smo se Aruna, Ubilava i ja sreli iza bine, olakšanje je bilo jasno vidljivo na našim licima i znali smo da je najgore prošlo. Uspio sam pobijediti Khalifmana u petoj partiji nakon četiri uzastopna remija i plasirati se u polufinale protiv Adamsa, a i taj sam meč uspješno završio.

Sletjeli smo u Teheran, gdje se trebalo održati finale, osjećajući se omamljeni i sa uznemirenim stomacima, ali svaki instinkt nam je govorio da ću osvoijiti titulu. I Ubilava i ja smo bili iscrpljeni nakon dugog i napornog niza partija, i poželio sam da nam se Pablo San Segundo Carrillo, dragi prijatelj koji mi je pomagao tokom priprema za meč u New Delhiju, ali nije putovao s nama, može pridružiti u glavnom gradu Irana. Na moje iznenađenje – i veliko olakšanje – Aruna je već organizovala sve, i Pablo je stigao u Teheran sat vremena posle nas. Bio je osoba vedrog duha, koja je znala unijeti vedrinu u duge treninge, pa smo ga zadirkivali dodjeljujući mu titulu ‘Señor Corte Ingles’ (aludirajući na najveći španski trgovački lanac i modnu kuću) zbog njegovih elegantnih odijela i finih džempera.

Prije meča, španski ambasador, koji je došao da pruži podršku svom sunarodnjaku Širovu, koji je trebao da igra protiv mene u finalu od šest partija, nagnuo se prema njemu, rukovao se i u prilično glasnom tonu promrmljao: „Daj mu dobro. Give him good.” Naravno, nije imao pojma da ja, koji sam sjedio odmah pored Širova, govorim španski i da sam čuo taj motivacijski govor. Širov, koji je imao latvijske korijene, postidio se i objasnio ambasadoru da ja živim u Španiji i da sam više upoznat sa španskom kulturom i jezikom nego on, iako on posjeduje španski pasoš. Ambasador je pocrvenio i osjetio se neugodno, ali smo kasnije sve to prebrodili kroz srdačno zadirkivanje.

Širov nije trebao da bude lagan protivnik. Bio je u sjajnoj formi; pobijedio me i na turnirima u Linaresu i Amberu u martu te godine, a samo dvije godine ranije, 1998., bio je bolji od Kramnika u meču od 10 partija koji je organizovan kako bi se izabrao Kasparovljev izazivač. Na kraju je finansiranje tog meča propalo, pa nikada nije dobio priliku da igra protiv Kasparova. Međutim, u Teheranu je Širovljeva igra bila blijeda sjenka njegovih nekadašnjih impresivnih nastupa.

Problemi sa stomakom koje sam imao u Delhiju bili su najveća poteškoća s kojom sam se suočio u finalu, a na tabli nisam naišao na ozbiljnije probleme. Nakon neriješene prve partije, pobijedio sam u naredne tri i osvojio titulu. Konačno, postao sam svjetski prvak.

Kada sam nazvao Nieves da joj javim vijest o pobjedi, prasnula je u smijeh, brzo mi čestitala, a zatim spomenula opkladu koju je čuvala četiri godine. „Reci svom tati da želim svoj novac,“ rekla je.

(Nastaviće se)