
29.nastavak
Naravno, imao sam druge demone s kojima sam se morao boriti, a to su bili otvorena pristrasnost i političke igre u svijetu šaha. FIDE-ov sistem eliminacionih mečeva zamijenio je turnir kandidata kao kvalifikaciju za Svjetsko prvenstvo 1995. godine, ali u ciklusu 1997-98, Karpov je bio direktno postavljen u finale. Tako je ispalo da ko god pobijedi na eliminacionom turniru u Groningenu, kvalifikovaće se da igra protiv Karpova u razmaku od tri dana u finalu koje će se održati u Lozani u januaru 1998.
To je bio izrazito nepošten sporazum, ali sam sebi rekao da, pošto sam odlučio da igram, trebam da ostavim te misli po strani i koncentrišem se na igru. Uspio sam to dobro izvesti dok sam bio u Groningenu. Pomoglo je to što je turnir bio podijeljen na dva dijela i što su se partije igrale na različitim mjestima. Pošto Karpov nije bio u Groningenu, nismo morali svakog dana razmišljati o tome koliko su pristrasni uslovi prvenstva dok smo bili tamo. Kasparov je bio ravnodušan prema formatu eliminacija za određivanje izazivača i odbio je da bude dio toga, a Kramnik je takođe odustao zbog nepoštenih privilegija koje su bile date Karpovu.
Kada je turnir počeo, u prvom meču sam lako pobijedio Predraga Nikolića, ali sam se bio vrlo blizu poraza protiv Aleksandra Khalifmana u drugom kolu, no preživio sam. To je smiješna stvar kod eliminacija. Gotovo je kao da možeš vidjeti saobraćajnu nesreću od koje ćeš postati žrtva u sledećem trenutku, a ne znaš kako da je zaustaviš. Sve što sam mogao da razmišljam tokom te izgubljene pozicije na tabli protiv Khalifmana bilo je: „Bože moj, ako izgubim ovu partiju, moraćemo spakovati kofere i otići večeras.“
Tada, gotovo kao da je bilo nekakvo božansko posredovanje, vidio sam kako Khalifman besciljno udara figurama, ne znajući šta da radi, prije nego što je zablokirao poziciju i pristao na remi u poziciji koja je meni izgledala još uvijek kao dobijena. To je vrsta neobjašnjivog čuda za koju se možeš samo zahvaliti.
Posle toga sam ga pobijedio u doigravanju i izašao iz meča osjećajući se kao da sam preživio samu smrt. Taj spas je podigao moje raspoloženje u velikoj mjeri i igrao sam ostatak turnira s potpuno novim entuzijazmom. Pobijedio sam u sledećim kolima – protiv Zoltana Almasija, Alekseja Širova i Gelfanda – bez potrebe za doigravanjem.
To je bilo impresivno, s obzirom na to da je novčana nagrada udvostručivana sa svakim kolom, a ako preživiš do trećeg ili četvrtog kola, zarađuješ koliko bi zaradio za čitavu godinu. Naravno, svi igrači su bili fascinirani kako novcem koji se nudi, tako i perspektivom igranja za titulu svjetskog šampiona.
U poslednjem kolu, suočio sam se sa Adamsom, protiv kojeg sam bio bolji u većini od četiri partije koje smo odigrali. Obojica smo bili iscrpljeni do srži, s obzirom na to da smo skoro čitav decembar proveli igrajući na turniru. Za finalni meč, čudom, zajedno smo se odvezli do mjesta održavanja, jer je bilo Božićno doba i taksija je bilo malo. Tokom meča, Adams je bio uporan, a trend je oscilirao sve dok konačno nisam pobijedio u devetom doigravanju kako bih se kvalifikovao za meč protiv Karpova. Odjednom, nepravednost tog meča, nešto što sam pokušavao potisnuti iz svesti, iznenada se pojavila pred mnom.
Nismo unapred planirali putovanje u Lozanu jer se ishod turnira kandidata nije mogao predvidjeti, a sada smo, kasno tokom dana, shvatili da FIDE takođe nije napravila nikakav aranžman za pobjednika iz Groningena da stigne u Lozanu iz Amsterdama i igra protiv Karpova u razmaku od tri dana.
Otvorena nerazumnost čitave situacije me zaboljela. Ali, to nije karta koju možeš igrati u meču na koji si već pristao da učestvuješ. Sve što ćeš dobiti za svoje prigovore su nekoliko minuta površne simpatije. Ako nastaviš, drugog dana će ljudi skrenuti pogled, trećeg dana će svi ostali nastaviti dalje, a četvrtog dana će te vjerojatno nazvati čudakom.
Bio je doček Nove godine, a letovi su bili prekobrojni. „Kad stignete u Lozanu, pobrinućemo se za gotovo sve,“ pokušao je umiriti nas jedan službenik FIDE kada smo se suočili s njim. Aruna se nasmijala i odgovorila da ako uopšte uspijemo stići u Lozanu, možemo se pobrinuti za ostatak sami. Nekako smo uspjeli ući u avion i sletjeli u Lozanu, samo da bismo saznali da je FIDE rezervisao hotelske sobe za sve svoje službenike, ali nije napravio nikakve aranžman za smještaj pobjednika 21-dnevnog turnira na ispadanje koji je bio kvalifikacija za finale. Ponovo smo bili sami prepušteni borbi za logistikom i predstojećim mečom.
(Nastaviće se)