(17. nastavak)
Bez obzira na to kako se osjećate emocionalno, zadržati neutralan izraz na licu za vrijeme igre je ključna vještina.
Nisam osoba koja lako pokazuje emocije, ali za igrače koji me dobro poznaju, i najmanje, naizgled neprimjetne geste koje napravim mogu izgledati kao šifrirane poruke koje prenose paniku, šok, radost ili običnu tugu. Mnogi igrači vole da blefiraju i pokazuju pretjerano samopouzdanje ili čak ljutnju na sebe zbog greške, dok ustvari kriju svoje prave emocije. To je oblik aktivne obmane.
Ja više volim jednostavniji pristup i ne radim ni jedno ni drugo. Samo se skoncentrišem i pokušavam otkriti što manje. Možda je moj najveći znak u napetim situacijama grickanje noktiju. Jedan prijatelj mi je jednom rekao – i shvaćam njegovu poentu – da je grickanje noktiju gotovo kao da vodiš rat sa samim sobom. Ako napravim grešku ili osjetim da sam na putu da upropastim partiju, moji nokti brzo nestanu. Svjestan sam da je to vidljiv znak za mog protivnika, i tokom godina sam uspio donekle da kontrolišem ovu naviku, ali čini se da ne mogu pomoći sebi jer je to instinktivna reakcija.
Kod mojih protivnika, na primjer, kad je Kramnik u teškoj situaciji, ponekad iznenada počinje da igra agresivno, napadajući iz očaja, i tada znam da je izgubio pozicionu bitku i da sada samo glumi da je sve dio plana. Takođe primjećujem kada se nervozno vrpolji, ali on je osoba koja se po navici često vrpolji, tako da se intuitivno mora razlikovati pokreti koji proizlaze iz nervoze od onih koji su prirodni. Kasparov je pravi majstor u glumi – mršti se, bijesno gleda i ponavlja to, i radi to prilično dobro jer je glumac koji vjeruje u svoju ulogu i zna da to uznemirava osobu koja sjedi preko puta njega. Ali razlog zbog kojeg njegove predstave funkcionišu je taj što je veliki igrač. Bez tog suštinskog kvaliteta, taktike zastrašivanja bilo bi teško provesti ili učiniti uvjerljivima. Za razliku od mnogih drugih, Carlsena je prilično teško pročitati, jer može izgledati i nezainteresovano i samouvjereno u isto vrijeme. Tokom Grand Chess Toura 2019. u Hrvatskoj, odigrao sam potez Ke3 protiv njega, a zatim ga pogledao da vidim jesam li ispravno procijenio njegove misli. Moj potez je dramatično poboljšao moju poziciju, ali kada nisam bio siguran u njegovu reakciju, počeo sam tražiti tragove koji bi otkrili da li je primijetio nešto što ja nisam. Na kraju, kada je narednih 25 minuta proveo analizirajući poziciju, bio sam više nego siguran da mu je promakla ideja. Rekao sam sebi da, čak i ako izgubim poziciju, bar će mu biti mnogo teže doći do pobjede nego što je mislio. Na kraju smo remizirali tu partiju.
Vrlo često, nekoliko poteza prije nego što vaš protivnik napravi grešku, možete da osjetite da se nešto počinje mijenjati. To je neobjašnjivo. To je vrsta intuicije koja vjerovatno dolazi iz pojačane svijesti o prostoru oko vas. Teško je simulirati takav osjećaj dok trenirate kod kuće. Kao znak na koji obraćam pažnju, najviše pratim obrazac disanja kod svojih protivnika. Mogu izgledati potpuno smireno nakon što naprave veliki propust, ali drhtav dah može biti trag koji tražim. Često sam koristio ovu tehniku u svoju korist kada protivnici, s izrazom lica poput mirne vode, odjednom zadrže dah nakon poteza.
To me navede na potragu i, eto ga, upravo tamo, leži protivnikova greška i moja prilika da mu odsiječem put za povlačenje kralja.
Iako imam prirodnu sklonost da izbjegavam konflikte, kad se sada osvrnem unazad, osjećam da je bilo određenih trenutaka u mom životu kada sam mogao biti konfliktniji. Na turniru u Dortmundu 1997. godine, Karpov je zakasnio 40 minuta na partiju protiv mene. Možda je pokušavao da iskuša svoju sreću, nastojeći me uznemiriti i proći nekažnjeno. Već sam naslutio mogući razvoj događaja kada se nije pojavio pet minuta nakon početka meča i pretpostavio da će sudija biti previše blag prema ovom prekršaju. Baš kako sam očekivao, kad se Karpov konačno pojavio, umjesto da primijeni pravila, sudija se okrenuo prema meni, očekujući da ja zatražim da se nešto poduzme. Karpov je ponudio izgovor da nije mogao pronaći taksi na vrijeme, što, naravno, nisam povjerovao. Imao sam dvije opcije – da se žalim zbog toga ili da nastavim s partijom.
Sjećam se da sam razmišljao da li će vrijeme koje je izgubljeno zapravo pomoći – to je ona vrsta objektivnosti koju vam mozak nudi kad želite izbjeći sukob – a istovremeno sam bio bijesan na sudiju jer nije bio odlučan. Na kraju sam mu rekao da vrati Karpovu njegovo vrijeme i nastavili smo s partijom. Za mene, prepiranje i insistiranje u takvim situacijama prije partije čini se kao gubljenje vremena; to implicira da skrećem pažnju i trošim energiju koju bih inače iskoristio da mentalno pregledam svoje pripremne bilješke.
Rekao bih da sam pomalo izuzetak u grupi igrača kojoj sam pripadao tokom godina. U sličnoj situaciji, Kramnik možda ne bi pravio scenu, ali bi jasno pokazao svoje nezadovoljstvo, Kasparov nikada ne bi prihvatio odluke s kojima se ne slaže, a ni Carlsen to ne bi dozvolio. Na neki način, uživam posmatrajući kako se ljudi bore za svoje stavove. Nekada me fascinirao Nievesin odlučni duh, koji bi je natjerao da se suoči s hotelskim osobljem koje bi pokušalo promijeniti rezervaciju, ili da pozove visokorangirane vladine zvaničnike kako bi ubrzala proces dobijanja viza za mene. Divio sam se nedavnom primjeru kada je Carlsen odbio da igra Svjetsko prvenstvo 2020. godine u Stavangeru, Norveška, kako bi izbjegao ogroman pritisak odbrane titule svjetskog prvaka na domaćem terenu.
(Nastaviće se)