
POGLAVLJE ČETIRI
POBJEĐUJEŠ NEKAD, GUBIŠ DRUGI PUT
EMOCIJE I SNAGA OBJEKTIVNOSTI
Ležao sam budan, gledajući kako prva, slabašna svjetlost zore obasjava zavjese u našoj hotelskoj sobi u Dortmundu, slušajući kako polagano dišem. Kapci su mi bili teški od sna koji je moj mozak tvrdoglavo odgađao za kasnije, glava mi je djelovala kao da teži stotinu kilograma, a tamni vrtlozi su mi se beskonačno motali po umu oko jedne jedine misli: Mrzim šah.
Bilo je rano jutro 19. jula 2001. godine, jedva dan nakon što sam izgubio od Aleksandra Morozeviča u šestom kolu Dortmund Sparkassen Chess Meeting turnira, a sve o čemu sam mogao razmišljati bio je osmijeh na njegovom licu dok mi je pružao ruku i zahvaljivao na „rođendanskom poklonu“ koji sam mu priredio. Prošlo je tek sedam mjeseci od mog osvajanja Svjetskog prvenstva u Teheranu, a ovdje sam izgledao kao da sam na izmaku snaga, s tri remija, dva poraza i gotovo siguran da ću završiti na dnu tabele. Njemački grad, s bogatom šahovskom tradicijom, ugostio je šest od deset najboljih super velemajstora — Kramnika, Topalova, Petera Leka, Morozeviča, Michaela Adamsa i mene — na ovom dvokružnom turniru samo za pozvane. Turnir je također bio viđen kao test snage za dva nova svjetska šampiona — Kramnika, Brain Games šampiona koji je pobijedio Kasparova 2000. godine, i mene, iz FIDE ciklusa.
Naravno, u tom trenutku nisam se osjećao ni kao velemajstor, a kamoli super GM. Bio sam u haosu. Nisam mogao jesti, spavati niti gledati šahovsku tablu. Bio sam budan u 3 ujutro, razmišljajući kako da ubijem vrijeme do kasnopopodnevne partije. Ovaj obrazac se pojavio tokom dana kada nisam uspio pobijediti nijednu partiju — ne u tri partije, već u čak pet. Do sedme partije, bez ijedne pobjede, uzorak mojih tjeskoba dostigao je vrhunac. Išao sam u šetnju, posjetio teretanu, bjesomučno gledao majstora pravnih zavrzlama Perryja Masona kako se izvlači iz najtežih situacija, završio doručak i shvatio da mi je ostalo još sedam sati za samoprezir. Činilo se kao da se svijet sužava oko mene.
U takvim trenucima, objektivnost je jedino što priželjkujete. Bez nje, loš turnir se može brzo pretvoriti u užasan. Nakon što napravite stvarno loš potez i pozicija se okrene protiv vas, idealna reakcija je smiriti se i prilagoditi se novonastaloj situaciji. Konstantno govoriti sebi „Mogao sam pobijediti prije pet poteza“ ili „Mogao sam izgubiti prije tri poteza“ ne mijenja stvarnost. To je vrlo slično kao kod finansijskih ulaganja. Nema mnogo smisla raspravljati o opcijama koje su se mogle iskoristiti ranije. Ono što je važno je vrijednost vaših trenutnih resursa. Jedna od metoda koju koristim da se nosim sa situacijom koja izgleda loše za mene je da se povučem i zamislim da sam već izgubio partiju, te da vidim koliko dugo mogu odolijevati da me to ne pogađa. Ovo se jednako odnosi i na dobre situacije, kada se čini da mi svaki potez donosi uspjeh. Bilo je situacija kada sam pobijedio u partijama u kojima su mi pozicije iznenada postale povoljne. Ostao sam smiren, govoreći sebi da nema žurbe, da ću strpljivo držati prednost i neću dozvoliti da me preuranjeno uzbuđenje omete.
Moj meč protiv Ilye Smirina na Intel Chess Grand Prix turniru 1994. godine u New Yorku može poslužiti kao dobar primjer. Obe partije u prvom kolu završile su remijem, pa smo završili u Armagedon brzopoteznom partiji za odluku. Smirin je, na temelju bacanja novčića, dobio bijele figure i šest minuta na satu. Ja sam imao crne figure i pet minuta. Bijeli je morao pobijediti, a crnome je remi bio dovoljan za prolazak dalje.
Nekoliko poteza odigrane Ruske odbrane (Odbrane Petrova), Smirin se odlučio na prilično neobičan 4. Nxe5. Ono što je uslijedilo sada je postalo internet klasik. Na četvrtom potezu, osjetio sam se kao da mi ruke trnu. Moj sat je jurio kao panter na slobodi; već sam potrošio skoro minutu — što je neobično i nezapamćeno u blitz partijama. Smirin je uzeo pješaka van redoslijeda, što me izbacilo iz takta. Nagnuo sam se nad tablu, u svojim naočarima u stilu avijatičara, sve dok gotovo nisam mogao osjetiti miris figura. „Hajde, Viši, povuci potez! Povuci potez!“ komentatori Maurice Ashley i Daniel King nestrpljivo su uzvikivali (srećom, izvan mog dosega sluha). Gurnuo sam pješaka na d6, napadajući bijelog konja i prisilivši ga na povlačenje. Potom sam ga forsirao sa izmjenama figura. Moja odluka da zastanem i razmislim se isplatila — od trenutka kada sam potrošio 1.43 minute na jedan potez, koristio sam samo dvije minute na posljednjih 46 poteza i na kraju sam postigao pobjedu.
Ovo je lekcija koja se gotovo provlači kao lajtmotiv kroz moju karijeru: nije uvijek loša ideja uzeti dvominutnu pauzu i razjasniti situaciju. Za šahovskom tablom, koristim vrijeme kako mi instinkt nalaže. Ako osjetim potrebu da duboko razmislim u određenom trenutku, slijedim taj instinkt i igram brže na drugim mjestima. Naravno, ista logika ne vrijedi ako imam samo pet sekundi — ali kada postoji prostor za to, uvijek se isplati.
U Dortmundu nije problem bio u tome što nisam bio dovoljno pripremljen, već u tome što sam, nakon dva poraza — protiv Topalova i Morozeviča — pao u pasivnu igru. Pokušavao sam očajnički ne izgubiti više partija i zbog toga sam bio potpuno poražen. Završio sam na posljednjem mjestu, s tri boda od mogućih 10, i dosegao dno. Nisam mogao proći gore, govorio sam sebi.
Moj niz pobjeda na turnirima u drugoj polovini 2000. godine — Frankfurt Chess Classic u junu, Svjetsko prvenstvo u New Delhiju i Teheranu u decembru te godine, drugo mjesto na Corus turniru u Wijk aan Zeeu početkom 2001. i pobjeda na Torneo Magistral Ciudad de Leon turniru u Meridi, Meksiko, kasnije u maju — nekako se završio s najgorim rezultatom u Dortmundu. Potom sam izgubio titulu svjetskog šampiona nakon što me Ivančuk eliminisao u četvrtoj partiji našeg polufinala na nokaut Svjetskom šampionatu sa 128 igrača u Moskvi, u decembru 2001. godine.
Ova provalija u koju sam upao nije bila potpuno neobjašnjiva. Iako pobjede nisu nestale, uspjeh je prikrio rupe koje su se pojavile u mojoj igri. S dobrim rezultatima, često odbacite naviku brige i uvjerite se da pobjede dolaze iz pravih razloga. Nemate potrebu da prepoznate problematična područja i raditi na njima, jer i dalje pobjeđujete. Moguće je da ste i dalje konkurentno jaki, ali vaš rad na otvaranju ne ide dobro, ili vam je repertoar u drugim područjima ograničen. Ali kada napetost popusti, više ne čujete alarm koji se oglašava, čak ni kad biste trebali biti pažljivi, uznemireni i očigledno u opasnosti. Biti objektivan u tim trenucima pruža vam priliku da vjerujete u sebe i napravite promjene prije nego što dođe do katastrofe.
Na turniru Dubai Rapid Grand Prix 2002. godine pronašao sam put do oporavka. Turnir je počeo loše. Brže vremenske kontrole navodno su bile moj teren, ali tu sam bio izbačen rano, već u drugom kolu, i potresen. Prilično neobično pravilo turnira, prema kojem su oni koji su gubili u ranijim kolima morali nastaviti da igraju za konačni plasman, pokazalo se kao dar s neba. Rekao sam sebi da ću se jednostavno pojaviti kao da ništa od toga nije važno i igrati bezbrižno. Ionako sam već ispao i nisam imao šta izgubiti. Izvanredno, bez pritiska rezultata koji me stezao, vratio sam se i završio s isto toliko pobjeda (osam) kao i konačni pobjednik, Leko.
Shvatio sam da mi je rutinu potrebno promijeniti kako bih razmišljao i radio drugačije od onoga što sam do tada radio — i započeo sam tako što sam preskočio Wijk aan Zee turnir početkom 2002., događaj koji je godinama bio čvrsto ukorijenjen u mom kalendaru. Zatim sam te godine izbacio i Amber turnir u Monaku.
Daljnje izbavljenje bilo je na vidiku.
(Nastaviće se)