13. nastavak
U šahu, veliki dio rada uključuje prolazak kroz pozicije, varijante, linije i ideje koje već znamo, tako da u suštini ponavljamo svoje bilješke. Kada uspostavim emocionalnu povezanost s određenim šablonom, postaje ga teže zaboraviti. Moje pamćenje pozicija i varijanti je mnogo jače ako je razlog za njihovo pamćenje zanimljiv – možda partija povezana s bolnim porazom ili nešto novo i zanimljivo. Na primjer, ako sam iskusio težak poraz u topovskoj završnici i izgubio partiju, sledeći put kada se nađem u topovskoj završnici vjerovatno ću osjetiti kako mi se kosa diže na glavi i kapljica znoja klizi niz leđa, jer sjećanje na taj bolni poraz iznenada oživljava. Postoje lekcije iz djetinjstva koje još uvijek nisam zaboravio, kao što je gubitak meča zbog preuranjenog poteza protiv protivnika na klupskom prvenstvu, a zatim gledanje kako se on podrugljivo smiješi. Do danas, kada mi ruka prebrzo kreće napraviti potez, zaustavim se.
Protiv Judit Polgar na London Chess Classic-u 2012. godine, igrao sam Najdorfovu Sicilijanku, popularan odgovor crnog na otvaranje kraljevim pješakom, koja može biti vrlo agresivna, ali i poziciono jaka. U devetom potezu ona je pomjerila svoju damu dijagonalno za dva polja, smjestivši je na polje f3. Bio sam isključivo igrač Najdorfove čitavog života, ali kako mi od 2008. godine gotovo nije bila potrebna, prestao sam je obnavljati. Znao sam da moram odigrati jedan od dva poteza damom koja su mi pala na pamet, ali se nisam mogao sjetiti koji. Rizikovao sam, pomjerio svoju damu jedno polje po crnoj dijagonali na c7, i odjednom mi je srce preskočilo. Osjetio sam da sam odigrao pogrešan potez. Situacija se pogoršala kad je jedan učesnik, koji je prolazio pored, zastao, pažljivo pogledao tablu, a zatim produžio dalje. Alarmni signali su mi odjekivali u glavi. Bio sam uvjeren da sam napravio grubu grešku i da je osoba koja je prošla sada ismijava moj potez. Ovo, usprkos tome što je to otvaranje koje bih trebao znati kao vlastiti džep. Bilo je osnovno poput poznavanja puta iz vlastite kuće. Kada sam se smirio, shvatio sam da se pozicija razjasnila i da nije bilo stvarne prijetnje za mene.
Pamćenje se nikada potpuno ne odbacuje, ali mozak stalno osvježava ono što je relevantno za danas i gura druge stvari u pozadinu. S ponavljanjem, potrebno je puno manje napora da se prisjetim onoga što je u pozadini; bez toga, sjećanje ostaje nedostižno, kao što je u Najdorfovoj bilo za mene.
Teža situacija u šahu je ta što svaka partija koja se odigra ulazi u bazu podataka, pa se protivnici uvijek oslanjaju na dobro poznate poteze i varijante kako bi kreirali blago izmijenjene, nove probleme. Kažu da se istorija ne ponavlja, ali često se rimuje. Da biste to nadmudrili, morate stalno obnavljati svoje bilješke, provjeravati svoje pristupe pomoću modernih šahovskih programa ili kompjuterskih sistema koji analiziraju pozicije i isprobavati nove puteve. S vremena na vrijeme možete doći do istih zaključaka — pozicije koje su povoljne za vas…
Ako ujutro počnem da radim na novom problemu, do večeri mogu otkriti 20 načina da ga riješim. Ovih 20 pristupa će ostati svježe u mojoj glavi najmanje nedjelju dana nakon toga. Ako se jedan od njih slučajno pokaže sličnim drugoj poziciji na kojoj sam radio prije dva mjeseca, to se dodaje svježem učenju. U suštini, to je učenje stare lekcije na novi način. Sve na tabli što vam nudi dva ili tri pristupa pamćenju poboljšava vaše šanse gotovo za devet polja.
Međutim, ako je pokušaj da se nagura mnoštvo pozicija i varijanti u vaše pamćenje bez znanja o tome koju biste trebali pamtiti s najvećom intenzitetom, to vas uvijek može iznenaditi. Jedina stvar koju niste provjerili mogla bi biti ono što se pojavi na tabli. Ako nisam obnovio svoje bilješke, šanse da zaboravim svoju pripremu su visoke. Zato je moj tim tokom svjetskog prvenstva govorio ‘Obnovi, obnovi, obnovi.’
Ne bih se zapravo hvalio svojim pamćenjem kad je riječ o stvarima izvan šaha. Prilično sam loš s licima. Prije okupljanja u školi, obično pregledam Facebook za nedavne slike svojih bivših razrednih kolega kako se ne bih osramotio. Takođe sam kriv za zaboravljanje početnih vremena turnira. Na turniru Intel Rapid Chess Grand Prix 1995. godine u Parizu, u onome što je trebala biti moja prva partija protiv Kasparova nakon našeg Svjetskog šampionnata te godine, pomiješao sam početno vrijeme. Nije mi išlo na ruku što sam pomiješao trois (3 p.m.) i treize (trinaest, 13:00 sati). Trebao sam jednostavno razjasniti vrijeme na engleskom. U dvoranu sam ušao samo na vrijeme da odigram drugu partiju, a to i zbog toga što sam odlučio doći ranije da se smirim!
Slično je i s parovima na turniru. Ne zaboravljam parove ako znam brojeve parova i mogu čak ponoviti parove čitavog turnira. Često ću prići sudiji i pitati koja je vremenska kontrola turnira na kojem igram. Nije to zbog toga što sam zaboravio. Mogao bi to biti blitz turnir, ali s obzirom na trenutnu tendenciju grupisanja turnira, može biti teško zapamtiti, posebno kada su posljednja tri turnira bila pod različitim vremenskim kontrolama.
(Nastaviće se)