
U suštini, nagrade su nastavile pristizati slivati u fazama mog života kada sam trebao procijeniti svoje opcije. Produženi proces odlučivanja između posvećene sportske karijere i višeg obrazovanja, o kojem su moji vršnjaci opsesivno razmišljali, bio mi je stran.
Lako je izgubiti perspektivu ako u karijeru posvećenu sportu krenete u premladom uzrastu. To može otežati povezivanje s različitim ljudima, situacijama, pa čak i svakodnevnim životom. Najbolje je pronaći hobi ili aktivnost koja nije povezana s vašim sportom – za mene je to bila astronomija, proučavanje nauka i matematike. To je slično našim školskim praznicima kakve ih pamtim. Dan nakon što iz škole krenete na ljetni odmor, ludi ste od sreće, ali ako ne angažujete svoj mozak na neki način dovoljno brzo, počinje se osjećati više kao mukotrpan posao nego kao odmor. Nakon dvije nedjelje odmora, kada imate još šest nedjelja, svaki dan izgleda kao svaki drugi i vrijeme se jednostavno vuče. Ali ako imate hobije koje možete upražnjavati, dani se čine da nestaju. Slično tome, u šahu je mnogo lakše skrenuti misli s bolnog poraza ili lošeg niza ako pronađete radost i interes u drugim područjima. Teško je ako je šah sve što znate. Za brilijantnog i talentovanog Fišera, to se pokazalo istinitim. Nije mogao da se odvoji od sporta. Svi smo naučili mnogo lekcija iz njegovog života, kao i iz njegovih partija – i inspirativnih i opominjućih. Njegovom šahu je teško ne diviti se, a omogućio je igračima nakon njega da postanu profesionalci i zarađuju od igranja šaha. Na mnogo načina, stojimo na ramenima velikana poput njega.
U poređenju, smatram da je moje putovanje u sportu bilo mnogo lakše od onog, nekog poput Fišera. U njegovo vrijeme, zaista je morao da se odrekne svega da bi postao šahista. Ja to nisam morao. Naša okolina igra veliku ulogu u tome kako se naš mozak stimuliše, koje interese razvijamo i kako ih vidimo i njegujemo. Rani utisak koji imate o nekoj temi i klima u kojoj ga stičete mogu imati veliki uticaj na vas.
Nisam bio prisiljen da se bavim šahom ili da ga igram. Moji roditelji su mi prepustili da rasporedim svoje vreme između studija i šaha. Njihov stav je oslobodio moj um, omogućio mi da se opustim i da se, kako mi odgovara, oslonim na jedno ili drugo. Šah za mene nije imao bolne veze ili bio pritisak. Vrijeme nakon što sam osvojio titulu velemajstora donijelo je moje prvo iskustvo poslije opsesivnog gonjenja cilja. Odjednom sam se našao bez svrhe. Osećao sam se prazno i dosadno, gotovo bezvoljno. Tokom čitavog tog vremena, bio sam potpuno fokusiran na jedan jedini cilj. No, kada sam stigao do svog cilja, sve više sam se okretao unazad nego ka novim vrhovima. Nisam znao šta da radim sa sobom. Turniri i rezultati više me nisu uzbuđivali, a moji rezultati su se pogoršali. Tokom šest mjeseci bio sam uhvaćen u negativnom raspoloženju sličnom očaju. Kroz svoje interakcije s drugim velemajstorima na putovanjima na inostrane turnire shvatio sam da je to normalna faza i da je to nešto što gotovo svi igrači dožive.
Ponekad, cilj može biti tako velika stvar, tako sveobuhvatna tema u našim životima, da jednostavno ne znamo čemu da se radujemo nakon što ga postignemo. Postepeno sam uspio da se ponovo saberem, baš na vrijeme za sledeću fazu mog života kao šahiste.
Prije 1991. godine, putovao sam po Evropi igrajući turnire, često razmišljajući o pronalaženju baze tamo. Činilo se kao razuman način da smanjim konstantno putovanje i povezane troškove, a moglo bi otvoriti vrata za redovno učešće na turnirima koji se održavaju širom kontinenta. Blizina je značila vidljivost, što je zauzvrat dovodilo do toga da organizatori stalno imaju mene na umu. Kada sam živio u Indiji, pretpostavljali su da, s obzirom na to da su letovi dugi i rijetki, ionako neću doći. Kada sam se preselio u Evropu, to se promijenilo. Organizatori su počeli da me zovu da provjeravaju moju dostupnost ako bi neki igrač odustao od turnira. Moj blizak prijatelj, Albert Toby, živio je u Amsterdamu, i činilo se kao prilično dobar izbor grada za život. Gledali smo nekoliko opcija, ali nekako se detalji nisu složili.
Amsterdam je otpao iz mojih planova kada sam se sreo sa skoro ‘novim roditeljima’ na Međunarodnom šahovskom turniru u Linaresu u februaru 1991. Mauricio Perea, ili Maurice, i njegova supruga, Nieves, bili su stariji par koji se povukao u život praćenja šaha i fudbala i pomogli su organizaciji događaja u Linaresu, tada malom rudarskom gradu u Andaluziji.
Na turniru sa kružnom sistemu, Maurice je zbunjeno posmatrao dok sam trošio malo vremena na svom satu, ruke mi se brzo kretale preko table dok sam igrao svoje poteze nevjerovatnom brzinom protiv Jana Ehlvesta u četvrtom kolu. Prišao je da provjeri da li moj sat uopšte radi, budući da gotovo nije trošio vreme. Igra je završena remijem i pozvao me na večeru te večeri. Dok sam jeo, Maurice, s glasom punim brige, savjetovao me je da razmišljam duže i igram sporije u narednim partijama. S osmijehom sam odgovorio: „U redu, Maurice, šta misliš da uzmem još minut sledeći put?“ On se nasmijao i zagrlio me. Nieves je iz mene iznudila obećanje da ću je odvesti u najbolji kineski restoran u gradu ako pobijem jednog od najboljih igrača (što ne znači mnogo, jer su kineski restorani u Linaresu tada bili samo marginalno bolji od brze hrane).
(Nastaviće se)